Ispod površine jemenskog rata, daleko od linija fronta i zvaničnih saopćenja, godinama se odvija paralelni rat – onaj protiv ljudske svijesti. To je rat koji se ne vodi tenkovima i dronovima, nego iglama, tabletama, elektrošokovima i strahom. U tom ratu, zatvorenici nisu samo lišeni slobode, nego i identiteta, pamćenja i vlastite volje.
Dana 27. jula 2019. godine, Rami Mohammed zarobljen je u području Munabbih Al Thabit, na krajnjem sjeverozapadu Jemena, nedaleko od granice sa Saudijskom Arabijom. Bio je jedan od stotina koji su te godine nestali u rukama Huti snaga. Njegovo zarobljavanje nije bilo izuzetak, već dio obrasca koji traje godinama.
Sa povezom preko očiju, Rami je sproveden kroz improvizirani tunel u podzemni objekat. Zrak je bio težak, prostor skučen, a tišina isprekidana vriscima iz susjednih prostorija. Tako počinje priča koju su, u različitim varijacijama, ispričale desetine bivših zatvorenika: priča o sistematskom mučenju koje nadilazi fizičko nasilje i ulazi u sferu potpunog psihološkog razaranja.
Ispitivanje bez granica
Već tokom prvih sati zatočeništva, ispitivači su Ramiju dali do znanja da ne vjeruju u njegovu verziju priče. Optužen je da je oficir, špijun, operativac. Negirao je. Svaki put kada bi to učinio, kazna je bila jača.
Batine su bile samo početak. Uslijedilo je vezivanje u neprirodne položaje, višesatno stajanje, uskraćivanje sna i hrane. Ali kada ni to nije dalo željeni rezultat, ispitivači su promijenili pristup. Počeli su koristiti metode koje se rijetko dokumentuju, ali ostavljaju duboke i trajne posljedice.
Rami je vezan za stolicu, s rukama svezanim iza leđa. Bez objašnjenja, osjetio je ubod igle u rame. Nekoliko sekundi kasnije, tijelo mu se počelo gasiti. Nije izgubio svijest odmah – prvo je izgubio kontrolu nad mislima. Vrijeme se izobličilo, riječi su gubile smisao, a sjećanja su se miješala sa halucinacijama.
Tada je postalo jasno: cilj više nije bio samo priznanje, već slamanje ličnosti.
Farmakološko mučenje kao sistem
Između 2015. i 2023. godine, prikupljena su svjedočenja desetina bivših zatvorenika koji opisuju gotovo identične simptome: dezorijentaciju, gubitak pamćenja, halucinacije, paralizu, napade panike i dugotrajne mentalne poremećaje. Mnogi od njih tvrde da su im tokom ispitivanja ubrizgavane ili prisilno davane nepoznate supstance.
U kontekstu međunarodnog prava, ovakva praksa se jasno kvalificira kao mučenje. Prisilna primjena psihoaktivnih supstanci s ciljem iznuđivanja priznanja predstavlja grubo kršenje Ženevskih konvencija i Konvencije protiv mučenja Ujedinjenih nacija.
Ono što dodatno zabrinjava jeste sistematičnost. Ovo nisu izolovani incidenti, već obrazac ponašanja koji ukazuje na postojanje unutrašnjih procedura i odobrenja unutar sigurnosnih struktura Hutija.
„Nema rješenja osim igle“
Nakon dana brutalnih ispitivanja, Ramiju je saopšteno da su „sve druge metode iscrpljene“. Rečenica koju su mu tada izgovorili ostala mu je urezana u pamćenje: „Nema rješenja osim igle.“
Ubrzo nakon toga, izgubio je svijest. Kada se probudio, nije znao gdje se nalazi, koji je dan, niti koliko je vremena prošlo. Nije bio siguran šta je rekao tokom ispitivanja, niti da li je potpisao dokumente koje nikada nije vidio svjestan.
Slična iskustva opisuju i drugi bivši zatočenici. Neki su morali gutati tablete, drugi su primali injekcije. Efekat je bio isti: potpuna mentalna konfuzija i slamanje otpora.
Tajni zatvori, tajni ljudi
Veliki broj pritvorenika držan je u objektima koji ne postoje u zvaničnim evidencijama. Podzemni zatvori, improvizirane ćelije u školama, bivšim državnim zgradama, pa čak i privatnim kućama. Uslovi su bili nehumani: bez ventilacije, bez prirodnog svjetla, bez osnovne higijene.
Zatvorenici su često bili nagurani u male prostorije, po 20 ili 30 ljudi. Toalet je bio privilegija, a medicinska pomoć luksuz koji gotovo niko nije dobio.
Ispitivači su djelovali anonimno – pod pseudonimima, sa maskama, često mijenjajući lokacije i strukture u kojima rade. Time je stvoren sistem u kojem je individualnu odgovornost gotovo nemoguće utvrditi.
Droge kao oružje rata
Simptomi koje opisuju bivši zatvorenici ukazuju na upotrebu snažnih farmaceutskih sredstava koja se u medicini koriste isključivo pod strogim nadzorom. Kada se zloupotrebljavaju, ove supstance mogu izazvati trajna oštećenja mozga, respiratorni kolaps, pa čak i smrt.
U Jemenu ne postoje kapaciteti za sofisticirane toksikološke analize, a otkrivanje ovih supstanci moguće je samo u kratkom vremenskom periodu nakon njihove primjene. To dodatno otežava dokumentovanje i procesuiranje zločina.
Dugotrajne posljedice i šutnja svijeta
Mnogi oslobođeni zatvorenici danas žive sa trajnim posljedicama: hronični bolovi, oštećenja nervnog sistema, posttraumatski stresni poremećaj, potpuni gubitak radne sposobnosti. Zabilježeni su i slučajevi smrti danima ili sedmicama nakon puštanja na slobodu.
Uprkos svemu, međunarodna reakcija ostaje mlaka. Izvještaji se gomilaju, ali odgovornost izostaje. Zločini ostaju bez kazne, a sistem koji ih proizvodi nastavlja da funkcioniše.
Ono što se dešava u jemenskim zatvorima nije nusprodukt rata. To je svjesno osmišljena metoda kontrole, zastrašivanja i eliminacije protivnika. I dok svijet raspravlja o geopolitici Jemena, hiljade ljudi i dalje nestaju u mraku podzemnih ćelija – bez imena, bez glasa i bez pravde.
