Obećanja o brzoj pobjedi sukobila su se sa stvarnošću dugotrajnog sukoba, bez pobjednika i sa rastućim globalnim posljedicama...
Prije dva mjeseca, u klimi ispunjenoj trijumfalističkom retorikom i scenarijima brze pobjede, artikulirana je teza koja je u to vrijeme djelovala kontraintuitivno: ideja da sukob s Iranom ne može biti kratak, niti čist, a još manje dobitan u klasičnom smislu te riječi.
Danas, dešavanja na terenu i analize međunarodnih medija potvrđuju tačku po tačku ono što se tada smatralo sumornim upozorenjem.
Stvarnost je opovrgnula narativ o „hirurškom udaru“. Država poput Irana, sa složenom arhitekturom moći i konsolidovanim mehanizmima otpora, nije meta brze vojne operacije koja dovodi do političke kapitulacije.
Naprotiv, svaki vanjski pritisak teži učvršćivanju unutrašnjih struktura i povećanju kohezije oko vladajućih elita. Upravo se to dešava: ne režim u opadanju, već sistem koji se prilagođava i pruža otpor.
S druge strane, strateški proračuni Sjedinjenih Država pokazuju se složenijim nego što se prvobitno očekivalo. Deklarisani ciljevi ostaju neartikulisani u konkretnim rezultatima, dok politička i ekonomska cijena progresivno raste.
Rat nije donio odlučujući trenutak; postao je proces koji traje dugo, gdje vrijeme radi protiv očekivanja brze pobjede. Ovo je klasični paradoks modernih intervencija: vojna nadmoć se ne prevodi automatski u stratešku prednost.
U međuvremenu, domino efekat na međunarodni sistem je bio trenutan. Hormuški moreuz, vitalna arterija globalne energije, postao je tačka pritiska koja prevazilazi granice sukoba.
Cijene energije, nesigurnost na tržištu i fragmentacija zapadnih stavova dokazuju da ovo nije regionalni rat, već kriza s globalnim odjekom. Evropa djeluje neujedinjeno, dok drugi akteri iskorištavaju stvoreni vakuum.
U ovom kontekstu, ideja promjene režima ponovo se pojavljuje kao teorijski konstrukt, a ne kao ostvariv cilj. Historija prethodnih intervencija pokazala je da rušenje političke strukture na Bliskom istoku ne mora nužno dovesti do stabilnosti; često proizvodi suprotno. Danas, nedostatak jasne strategije izlaska čini ovaj sukob ne samo teškim za pobjedu, već i opasnim za okončanje.
U suštini, ono što vidimo je sukob između percepcije i stvarnosti. Percepcija kontroliranog, ograničenog i dobitnog rata brzo se zamjenjuje stvarnošću produženog, skupog sukoba bez jasnog pobjednika. I tu leži suština prvobitne greške: potcjenjivanje protivnika i precjenjivanje instrumenata sile.
Ekonomske posljedice i politički pritisci su direktni, dok potreba za diplomatskim pozicioniranjem postaje složenija u sve nestabilnijem međunarodnom okruženju. U konačnici, ovaj sukob dokazuje staru istinu geopolitike: najopasniji ratovi nisu oni koji izbiju iznenada, već oni koji se započnu s pogrešnim uvjerenjem da će se brzo završiti.
