Na današnji dan navršava se 25 godina od zločina koji je potresao Vlasenicu, ali i ostao jedan od najtežih neriješenih slučajeva poslijeratnog perioda u Bosni i Hercegovini.
Dok su se 11. jula 2001. godine u Potočarima okupljali preživjeli, porodice žrtava i brojni domaći i međunarodni zvaničnici povodom početka izgradnje Memorijalnog centra posvećenog žrtvama genocida u Srebrenici, nekoliko desetina kilometara dalje dogodila se tragedija koja će jednu porodicu zaviti u crno.
Šesnaestogodišnja Meliha Durić tog dana vratila se u svoj rodni kraj, u kuću iz koje je sa porodicom morala otići tokom rata. Bio je to njen prvi dolazak nakon godina izbjeglištva, trenutak koji je trebao predstavljati povratak normalnom životu i nadi da se može nastaviti tamo gdje je sve prekinuto.
Umjesto povratka, uslijedila je tragedija.
U večernjim satima, dok se nalazila u porodičnoj kući u naselju Džamdžići, Meliha je pogođena hicem iz vatrenog oružja. Metak ispaljen iz daljine prekinuo je život mlade djevojke koja se tek vratila u svoj dom. Nekoliko trenutaka kasnije, porodica je ostala bez djeteta, a Vlasenica bez još jednog odgovora na pitanje ko je i zašto odlučio da ubije povratnicu.
Istraga koja nije donijela pravdu
Od samog početka slučaj je izazivao brojne kontroverze. Iako su istražitelji pronašli određene tragove koji su ukazivali na mogući pravac istrage, uključujući oružje za koje je utvrđeno da odgovara balističkim karakteristikama korištenim u napadu, sudski epilog nikada nije stigao.
Tokom godina pojavile su se brojne informacije, svjedočenja i sumnje koje su ukazivale da ubistvo možda nije bilo slučajno niti djelo pojedinca. Međutim, uprkos svemu što je prikupljeno tokom istrage, odgovorni za smrt mlade djevojke nikada nisu pravosnažno kažnjeni.
Za porodicu Durić vrijeme nije donijelo olakšanje. Naprotiv, svaka nova godišnjica vraća isto pitanje – ko je povukao obarač i ko je omogućio da ovaj slučaj ostane bez odgovora više od dvije decenije.
Povratak koji je postao simbol straha
Ubistvo Melihe Durić dogodilo se u periodu kada su se mnogi prognani pokušavali vratiti svojim kućama širom istočne Bosne. Za mnoge povratnike povratak nije značio samo obnovu domova, već i suočavanje s neprijateljskom atmosferom, prijetnjama i osjećajem nesigurnosti.
Slučaj iz Vlasenice ostao je jedan od najupečatljivijih primjera straha koji je pratio povratnike nakon rata. Posebno zabrinjava činjenica da se, prema dostupnim informacijama, sličan napad dogodio i ranije na istoj lokaciji, što je dodatno pojačalo sumnje da se nije radilo o izolovanom incidentu.
Godinama kasnije, ovaj zločin se i dalje spominje kao primjer neuspjeha institucija da pruže odgovor porodicama žrtava i da procesuiraju one koji su odgovorni za napade na povratnike.
Sumnje, svjedočenja i tišina institucija
Tokom godina pojavila su se različita svjedočenja koja su otvorila pitanja o mogućoj pozadini ubistva. Pojedini izvori tvrdili su da je zločin mogao biti dio šireg plana zastrašivanja povratničke zajednice i izazivanja novih tenzija u osjetljivom trenutku obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.
Ipak, bez zvanične potvrde nadležnih organa i sudskog procesa, brojne tvrdnje ostale su u domenu navoda i sumnji. Ono što je nesporno jeste da porodica ubijene djevojke već 25 godina čeka pravdu i konačan odgovor.
Za Melihinu porodicu nema zastare, nema zaborava i nema zatvaranja ovog poglavlja dok se ne sazna istina. Njena smrt nije samo porodična tragedija, već i podsjetnik na neriješene zločine koji i dalje opterećuju društvo.
Četvrt stoljeća poslije, ime Melihe Durić i dalje nosi istu poruku – da bez istine nema pravde, a bez pravde nema stvarnog suočavanja s prošlošću.
