Bosna i Hercegovina danas ima dvije vlasti koje se međusobno optužuju za sve moguće političke grijehe, ali kada je riječ o ekonomiji djeluju gotovo identično. Jedni se zaklinju u europske reforme, drugi u zaštitu RS. Jedni govore o modernizaciji države, drugi o obrani entitetskih nadležnosti. Međutim, iza potpuno različitih političkih parola krije se ista praksa – rekordno zaduživanje, rast javne potrošnje i potpuno odsustvo ozbiljnih reformi.
Najskuplja politička riječ u Bosni i Hercegovini postala je populizam. Svaki novi kredit služi kako bi se kupilo još nekoliko mjeseci političkog mira, još koja naslovnica i još koji izborni glas. Račun, naravno, neće platiti oni koji danas sjede u foteljama. Platit će ga građani, gospodarstvo i generacije koje tek dolaze.
Politika bez računa
Posljednje procjene međunarodnih financijskih institucija pokazuju ono što domaće vlasti uporno pokušavaju sakriti – javne financije ulaze u zonu ozbiljnog rizika. Deficiti rastu, javni dug nezaustavljivo se povećava, dok investicije, proizvodnja i produktivnost ostaju gotovo na mjestu.
Umjesto reforme javnog sektora, racionalizacije administracije i ozbiljne borbe protiv korupcije, vlast bira najlakši put – novo zaduženje.
To više nije ekonomska strategija nego političko preživljavanje na kredit.
Trojka troši novac kojeg nema
Političke stranke koje su prije nekoliko godina obećavale potpuno drukčiji način upravljanja danas sve više podsjećaju na svoje prethodnike. Umjesto rezanja administracije, brojnih agencija i privilegija, javna potrošnja nastavlja rasti.
Proračun Federacije postaje instrument političkog marketinga. Povećavaju se različita davanja, najavljuju novi programi pomoći, dijele subvencije, dok istodobno gospodarstvo upozorava na pad konkurentnosti, rast troškova rada i odlazak kapitala.
Novac za takvu politiku ne nastaje sam od sebe. On se posuđuje.
Kada ponestane prihoda, otvaraju se nova zaduženja kod komercijalnih banaka, izdaju obveznice ili traže novi međunarodni krediti. Sve kako bi se održao privid stabilnosti.
Takva politika ne stvara razvoj. Ona samo odgađa suočavanje s problemima.
Dodikova matematika
S druge strane entitetske linije situacija nije ništa bolja.
Vlast u Republici Srpskoj godinama opstaje zahvaljujući sve skupljem zaduživanju. Kredit zamjenjuje kredit, stare obveze vraćaju se novim dugovima, dok se građanima istodobno šalje poruka da je financijska situacija stabilna.
Međutim, brojke govore sasvim drukčije.
Rokovi otplate pomiču se desetljećima unaprijed, obveznice dospijevaju duboko u budućnosti, a javni dug raste brže od gospodarske aktivnosti.
To više nije razvojna politika.
To je kupovina vremena.
Najveći neprijatelj nije oporba nego matematika
Bosanskohercegovačka politika već godinama funkcionira po jednostavnom modelu. Kada nestane novca, podigne se novi kredit. Kada kredit više nije dovoljan, povećaju se porezi ili doprinosi. Kada ni to nije dovoljno, odgovornost se prebaci na prethodnu vlast, međunarodnu zajednicu ili političke protivnike.
Jedino što se nikada ne dira jesu golemi birokratski aparat, stranačko zapošljavanje i politički privilegirani sustav koji godišnje proguta milijarde maraka.
Nitko ozbiljno ne govori o smanjenju administracije, profesionalizaciji javnih poduzeća ili ukidanju stotina nepotrebnih institucija.
Jer upravo ondje leži politička moć.
Dug nije ideologija
Građanima više nije važno tko nosi europsku zastavu, a tko entitetsku. Njih zanima zašto plaće ne prate cijene, zašto mladi odlaze i zašto država s gotovo četiri razine vlasti proizvodi sve manje razvoja, a sve više dugova.
U toj priči Trojka i SNSD više nisu politički protivnici nego dva lica iste ekonomske politike.
Jedni se predstavljaju kao reformatori, drugi kao zaštitnici nacionalnih interesa, ali obje politike završavaju na istom mjestu – kod novih kredita.
Dug će ostati kada političari odu
Mandati prolaze. Vlade se mijenjaju. Stranke dolaze i odlaze.
Ali dug ostaje.
On ne poznaje ni naciju, ni entitet, ni političku ideologiju. Rate kredita neće plaćati ni ministri ni premijeri koji ih danas potpisuju. Plaćat će ih građani kroz veće poreze, skuplji život, sporiji razvoj i manje prilika za svoju djecu.
Zato najveći problem Bosne i Hercegovine danas nije samo visina javnog duga.
Najveći problem je činjenica da gotovo nitko od onih koji odlučuju ne pokazuje ni najmanju namjeru da prestane živjeti na račun budućnosti. U zemlji u kojoj je kredit postao zamjena za reforme, a populizam zamjena za odgovornost, najveći vjerovnik više nije banka nego vrijeme. Ono neumoljivo dolazi po naplatu svakog političkog obećanja financiranog tuđim novcem.
