Godina iza nas u Bosni i Hercegovini ostat će upamćena po dvjema aferama koje jasno pokazuju slabosti državnog sistema i način na koji javni novac završava u rukama uskih političkih krugova. Prva, afera „Viaduct“, koštala je građane oko 120 miliona KM, dok se druga, još uvijek otvorena, tiče pokušaja isplate oko 100 miliona KM firmi bliskoj kumovima visokih političara.
U oba slučaja zajednički su elementi koji zabrinjavaju: ogromna sredstva, sumnjive procedure, uključenost kadrova vladajuće stranke i institucionalna opstrukcija. Sistem, umjesto da štiti interese države, pokazao se nemoćnim ili selektivnim u reagovanju.
Afera „Viaduct“ postala je poznata javnosti tek nakon što je presuda Međunarodnog centra za rješavanje investicionih sporova u Washingtonu postala pravosnažna. Bosna i Hercegovina je, iako dug nije nastao njenim djelovanjem već odlukama entitetske vlasti u RS-u, morala platiti slovenskoj firmi „Viaduct“. U ovom slučaju, vođenje arbitražnog postupka bilo je faktički prepušteno strukturama iz RS-a, dok je Pravobranilaštvo BiH ostalo u sjeni. Posljedice su bile gotovo katastrofalne: prijetnja pljenidbom državne imovine, zamrzavanje sredstava BHANSA-e i Centralne banke, te realni problemi u funkcionisanju zračnog saobraćaja. Tek je intervencija visokog predstavnika spriječila dalju štetu.
Druga afera odnosi se na pokušaj kupovine zgrade Uprave za indirektno oporezivanje BiH za oko 100 miliona KM od firme povezane s kumom Milorada Dodika. Ovaj slučaj pokazuje kako se državne institucije mogu zloupotrijebiti za pogodovanje privatnim interesima. Uprava za indirektno oporezivanje, na čelu sa kadrom SNSD-a, pokušala je blokirati Pravobranilaštvo u zaštiti državnih interesa, tražeći od njega taksu i osporavajući njegov legitimitet u postupku. Sud je naknadno poništio ovaj zaključak, otvarajući prostor za nastavak upravnog spora i institucionalnu zaštitu države.
Ove afere zajedno slikovito prikazuju stanje sistema u kojem se javni novac dovodi u rizik, institucije zloupotrebljavaju ili blokiraju, a borba protiv korupcije vodi uprkos, a ne zahvaljujući vlasti. Posljedice snose građani i država, dok odgovorni rijetko bivaju pozvani na odgovornost.
„Viaduct“ i kupovina zgrade UIOBiH ne govore samo o pojedinačnim slučajevima korupcije – one razotkrivaju strukturalne probleme i pokazuje kako sistem, u odsustvu snažne kontrole i transparentnosti, dopušta da interesi pojedinaca nadvladaju javni interes. Dok država čeka na kaznene mjere i reforme, građani ostaju ti koji plaćaju cijenu ovakvog modela upravljanja.
