Energetska sigurnost BiH na klimavim nogama: građani prepušteni stihiji poskupljenja
Krizna vremena uvijek razotkriju stvarnu sposobnost države da zaštiti vlastite građane i ekonomiju. Aktuelni rat na Bliskom istoku i potencijalna blokada Hormuškog tjesnaca – kroz koji prolazi oko petina svjetske nafte i značajan dio gnojiva – još jednom su pokazali koliko je Bosna i Hercegovina nespremna na globalne poremećaje. Dok odgovorne države u kriznim situacijama promptno reagiraju i ublažavaju udar na stanovništvo, u BiH se i dalje vodi beskonačna politička rasprava bez konkretnih poteza.
Realnost je surova: energetska sigurnost zemlje ozbiljno je ugrožena. BiH ni godinama nakon preuzetih obaveza prema Evropskoj uniji nije osigurala strateške rezerve energenata za najmanje 90 dana. U Republici Srpskoj robne rezerve faktički ne postoje jer su u stečaju, dok su u Federaciji BiH daleko od potrebnog nivoa. U takvim okolnostima svaka globalna kriza automatski se prelijeva direktno na džepove građana.
RS bez rezervi, politika ispred ekonomije
Upravljanje robnim rezervama u BiH je u nadležnosti entiteta, a stanje u Republici Srpskoj pokazuje potpuni kolaps tog sistema. Robne rezerve RS-a nalaze se u stečaju, zajedno s dva ključna naftna terminala u Brezičanima kod Prijedora i u Vrbanji kod Banje Luke. Ovi kapaciteti mogli su skladištiti više od 32 miliona litara goriva i predstavljati ozbiljan amortizer u kriznim vremenima. Danas, međutim, stoje kao simbol lošeg upravljanja i propuštenih prilika.
U takvom ambijentu političko rukovodstvo RS-a, predvođeno SNSD-om i Miloradom Dodikom, odbija prijedloge o privremenom smanjenju trošarina na gorivo, svodeći pitanje životnog standarda građana na priču o „oduzimanju nadležnosti“. Prihodi od trošarina tretiraju se kao politički plijen, a ne kao instrument ekonomske stabilizacije. Činjenica da su u prva tri mjeseca godine od trošarina prikupljene stotine miliona maraka dodatno objašnjava zašto vlast oklijeva s njihovim smanjenjem – taj novac je ključan za krpljenje budžetskih rupa i finansiranje predizbornih obećanja.
Federacija: rezerve postoje, ali na papiru
Ni stanje u Federaciji BiH nije mnogo bolje. Iako robne rezerve formalno postoje, podaci pokazuju da je većina sredstava potrošena na administraciju i skladištenje, dok je za stvarnu kupovinu nafte izdvojen zanemariv iznos. Takva raspodjela sredstava pokazuje pogrešno postavljene prioritete – birokratija se finansira uredno, dok stvarna energetska sigurnost ostaje na margini.
U kriznim situacijama vlasti najavljuju prioritete poput bolnica i policije, ali činjenica da se uopće govori o restrikcijama jasno pokazuje koliko je sistem ranjiv. Država koja nema dovoljne rezerve energenata prisiljena je da bira ko će imati gorivo, a ko neće – scenarij koji bi u ozbiljnim državama bio nezamisliv.
Građani plaćaju cijenu političke neodgovornosti
Ekonomisti upozoravaju da kratkoročno nema brzog rješenja. Bez robnih rezervi i bez smanjenja fiskalnih opterećenja na gorivo, svako novo globalno poskupljenje automatski se prelijeva na cijene hrane, transporta i osnovnih životnih potrepština. Procjene govore da bi novi val poskupljenja mogao iznositi između pet i deset posto, što je ogroman udar za domaćinstva koja su već na granici izdržljivosti.
Građani to već osjećaju. Povećana kupovina brašna, ulja i goriva, pa čak i točenje goriva u plastične kanistere, znak su nepovjerenja u sistem i straha od nestašica. U takvoj atmosferi vlasti bilježe veće prihode od PDV-a i trošarina, jer svako poskupljenje automatski puni budžete. Paradoksalno, što je građanima teže, to su državni prihodi veći.
Politička retorika kao dimna zavjesa
Umjesto da se bave konkretnim ekonomskim mjerama, političke elite nastavljaju mobilizirati biračko tijelo kroz nacionalne tenzije i međusobne optužbe. Takva retorika služi kao dimna zavjesa koja skreće pažnju s činjenice da država nema ni osnovne mehanizme zaštite od kriza. Dok se javnost zabavlja identitetskim pitanjima, ključni sistemi – od energetike do robnih rezervi – ostaju zapušteni.
Energetska kriza je samo još jedan test koji pokazuje da Bosna i Hercegovina funkcioniše bez dugoročne strategije, bez koordinacije između nivoa vlasti i bez osjećaja hitnosti. U takvom sistemu odgovornost je uvijek kolektivna, a kazna individualna – plaćaju je građani kroz skuplje gorivo, skuplju hranu i sve niži životni standard.
Ako se nešto hitno ne promijeni, svaka nova globalna kriza donosit će isti scenarij: političke prepirke na vrhu i paniku među građanima na dnu. BiH si takav luksuz više ne može priuštiti.
