Bliski istok nikada nije bio prostor dugotrajne ravnoteže. Svaka promjena odnosa snaga otvara novo poglavlje borbe za utjecaj, a posljednjih mjeseci sve je očiglednije da se regionalna mapa ponovo iscrtava.
Slabljenje Irana, koji je godinama predstavljao jednu od najvećih prijetnji izraelskoj sigurnosnoj politici, stvorilo je politički i vojni prostor koji sada pokušava popuniti druga regionalna sila – Turska.
Upravo ta promjena izazvala je ozbiljnu zabrinutost u Jerusalemu. Izrael, naviknut na stratešku nadmoć i vojnu superiornost u svom okruženju, sada se suočava s mogućnošću pojave novog rivala koji ne raspolaže samo velikim vojnim potencijalom, nego i ambicijom da postane jedan od glavnih arhitekata budućeg poretka na Bliskom istoku.
U toj novoj geopolitičkoj utakmici pitanje američke prodaje borbenih aviona F-35 Turskoj postalo je mnogo više od običnog trgovinskog sporazuma. Ono je postalo simbol sukoba dvije različite vizije budućnosti regije – američke politike koja želi održati široko savezništvo s Ankarom i izraelske strategije koja insistira na očuvanju vlastite vojne prednosti.
Od iranskog pritiska do turske ambicije
Godinama je Iran gradio mrežu utjecaja širom Bliskog istoka. Kroz političke saveznike i oružane strukture pokušavao je proširiti svoj utjecaj od Iraka preko Sirije do Libana i drugih kriznih područja. Za Izrael je takva strategija predstavljala direktnu prijetnju, jer je stvarala mogućnost višestrukog pritiska na njegove granice.
Međutim, posljednji period donio je promjene. Iran se suočava s unutrašnjim problemima, međunarodnim pritiscima i oslabljenom pozicijom u regionalnoj politici. Vakuum koji nastaje ne ostaje prazan, a Turska sve jasnije pokazuje da želi preuzeti veću ulogu.
Ankara posljednjih godina ulaže ogromna sredstva u razvoj vlastite vojne industrije. Turska više nije samo kupac stranog oružja, nego država koja proizvodi sofisticirane bespilotne letjelice, razvija ratne brodove i radi na projektima vlastitih borbenih aviona.
Za pristalice jačanja Turske to je dokaz tehnološkog napretka i samostalnosti. Za njene kritičare, posebno u Izraelu i dijelu Washingtona, to je znak stvaranja nove sile čije ambicije mogu promijeniti regionalnu ravnotežu.
Netanyahuova poruka Washingtonu: Ne mijenjajte odnos snaga
Benjamin Netanyahu je posljednjih dana napravio potez koji pokazuje koliko ozbiljno Izrael posmatra rast turskog utjecaja. Umjesto tihe diplomatske komunikacije iza zatvorenih vrata, izraelski premijer odlučio je javno upozoriti američku administraciju na moguće posljedice jačanja Ankare.
Poruka iz Jerusalema je jasna – napredno američko oružje ne smije biti isporučeno državi za koju Izrael smatra da bi mogla postati njegov budući strateški izazov.
Netanyahu posebno insistira na principu izraelske vojne superiornosti, politici koja decenijama predstavlja temelj sigurnosne doktrine ove zemlje. Izrael smatra da nijedna regionalna sila ne smije dobiti kapacitete koji bi mogli ugroziti njegovu sposobnost odvraćanja.
Međutim, ovdje se otvara jedno šire pitanje: da li se regionalna politika može zasnivati na zamrzavanju postojećeg odnosa snaga ili će nove realnosti jednostavno nametnuti promjene?
Trumpova računica: Turska kao partner, a ne protivnik
Dok Netanyahu upozorava na opasnost od jačanja Turske, Donald Trump na odnose s Ankarom gleda kroz drugačiju prizmu. Za američkog predsjednika Erdoğan nije samo regionalni lider, nego važan partner u složenoj međunarodnoj politici.
Turska je članica NATO-a, kontrolira strateški važan prostor između Evrope i Bliskog istoka i predstavlja važan faktor u brojnim krizama. Washington zbog toga mora balansirati između savezništva s Izraelom i potrebe da zadrži funkcionalan odnos s Ankarom.
Upravo tu nastaje najveći problem. Ono što je za Washington pitanje šire geopolitičke računice, za Izrael je pitanje direktne sigurnosti.
Trump želi zadržati utjecaj nad Turskom kroz saradnju, dok Izrael strahuje da bi takva politika mogla ojačati državu koja bi se u budućnosti mogla suprotstaviti njegovim interesima.
Nova borba lobija i interesa u Washingtonu
Sukob oko F-35 neće se voditi samo između vlada. Washington će ponovo postati prostor političkog nadmetanja različitih interesnih grupa.
Izrael tradicionalno ima snažne veze u američkom Kongresu, ali protivljenje jačanju Turske dolazi i od drugih aktera, posebno onih koji godinama kritikuju tursku politiku prema Grčkoj, Kipru i pitanju odnosa prema Armeniji.
Zbog toga se pitanje prodaje aviona pretvara u mnogo širu političku bitku. Ne odlučuje se samo o jednom vojnom sistemu, nego o tome kakvu ulogu će Turska imati u budućem poretku Bliskog istoka.
Turska između regionalne sile i kontroverznog aktera
Turska danas pokušava igrati ulogu koja prevazilazi granice tradicionalne regionalne politike. Ankara želi biti nezaobilazan faktor u Siriji, istočnom Mediteranu, Kavkazu i širem muslimanskom svijetu.
Njeni protivnici tvrde da takva politika predstavlja povratak ambicijama nekadašnje imperijalne moći i upozoravaju na posljedice prevelikog koncentriranja utjecaja u rukama jedne države.
Njene pristalice, s druge strane, tvrde da Turska samo koristi svoju ekonomsku, vojnu i političku snagu kako bi zaštitila vlastite interese.
Istina se vjerovatno nalazi između tih krajnosti, ali jedno je jasno – Ankara više nije država koju regionalni akteri mogu ignorirati.
Bliski istok ulazi u novu eru neizvjesnosti
Najveća promjena koja se trenutno događa jeste činjenica da se stari protivnici i savezništva više ne mogu posmatrati na isti način. Iran slabi, Turska raste, Izrael pokušava sačuvati prednost, a Sjedinjene Američke Države traže ravnotežu između različitih interesa.
Borba oko F-35 samo je prvi veliki test nove geopolitičke realnosti.
Ako Turska uspije dodatno ojačati svoju vojnu moć, a istovremeno zadrži politički utjecaj u regiji, Bliski istok bi mogao dobiti potpuno novu strukturu moći.
Za Izrael to znači suočavanje s izazovom koji nije samo vojni, već i politički. Za SAD to znači pronalaženje ravnoteže između saveznika koji više nemaju iste prioritete.
A za cijeli region to znači ulazak u još jedno razdoblje borbe za dominaciju, u kojem će pitanje biti jednostavno: ko će oblikovati Bliski istok nakon slabljenja starih sila?
