Pitanje prekida trudnoće u Bosni i Hercegovini jedno je od onih o kojem se često raspravlja kroz prizmu politike, etike ili ličnih uvjerenja, dok se stvarni zakonski okvir rijetko detaljno objašnjava. U javnosti se često stvara utisak da postoje jedinstvena pravila koja važe na teritoriji cijele države, ali pravna stvarnost je znatno složenija.
Bosna i Hercegovina nema jedinstven zakon koji reguliše prekid trudnoće. Umjesto toga, ovo pitanje uređeno je različitim propisima u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu, zbog čega prava, procedure i pojedine obaveze nisu potpuno identične u svim dijelovima zemlje.
Posebnu pažnju privlači činjenica da Federacija Bosne i Hercegovine i danas primjenjuje zakon donesen još 1977. godine, u vrijeme Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Iako su se društvene okolnosti, zdravstveni sistem i pravni okvir u međuvremenu značajno promijenili, osnovne odredbe tog propisa ostale su na snazi.
Kada žena može zatražiti prekid trudnoće?
Važeći zakon u Federaciji BiH polazi od principa da se prekid trudnoće može izvršiti na zahtjev trudnice, ali samo uz ispunjavanje zakonom propisanih uslova.
Najvažnija granica odnosi se na trajanje trudnoće. Ukoliko trudnoća nije starija od deset sedmica, odluku donosi ljekar specijalista ginekologije i akušerstva. Njegova obaveza nije da procjenjuje razloge zbog kojih žena želi prekinuti trudnoću, nego da utvrdi postoje li medicinske okolnosti koje bi zahvat učinile opasnim po njen život ili zdravlje.
O zahtjevu se odlučuje u kratkom roku, nakon čega se sačinjava odgovarajuća medicinska dokumentacija.
Šta se mijenja nakon desete sedmice?
Nakon isteka deset sedmica postupak postaje znatno složeniji.
Tada više nije dovoljna odluka jednog ljekara, nego zahtjev razmatra posebna komisija koju čine dva doktora medicine i socijalni radnik, a predsjedava joj specijalista ginekologije i akušerstva.
Takva komisija razmatra slučajeve kada postoji opasnost po život ili zdravlje trudnice, kada medicinski nalazi ukazuju na mogućnost teških razvojnih anomalija ploda, kao i kada je trudnoća posljedica određenih krivičnih djela, uključujući silovanje ili rodoskrvnjenje.
Komisija odlučuje i u slučajevima kada zahtjev podnosi maloljetna osoba ili žena koja je lišena poslovne sposobnosti.
Zakonska granica od dvadeset sedmica
Jedna od najvažnijih odredbi federalnog zakona odnosi se na trudnoće starije od dvadeset sedmica.
Prema važećem propisu u Federaciji BiH, nakon isteka tog perioda prekid trudnoće nije moguće odobriti kroz postupak predviđen zakonom.
U Republici Srpskoj pravila su drugačija. Tamo zakon predviđa mogućnost da o takvim slučajevima odlučuje etički odbor zdravstvene ustanove, zbog čega se pravni režim između dva entiteta razlikuje upravo u ovom segmentu.
Posebna pravila za maloljetnice
Zakon posebno reguliše postupke kada je riječ o maloljetnim trudnicama.
U najvećem broju slučajeva zahtjev podnosi roditelj, staratelj ili nadležni organ starateljstva. Međutim, postoje i izuzeci.
Maloljetnica starija od 16 godina koja ostvaruje vlastite prihode po osnovu rada može sama podnijeti zahtjev, uz odgovarajuću dokumentaciju.
Istovremeno, zakon štiti i pravo maloljetnice da učestvuje u donošenju odluke. Tako se prekid trudnoće ne može izvršiti bez saglasnosti trudnice koja je navršila 14 godina života.
Pravo na žalbu
Ako komisija odbije zahtjev za prekid trudnoće, postupak time nije završen.
Zakon predviđa mogućnost podnošenja prigovora drugostepenoj komisiji koja broji pet članova. Ona je dužna donijeti odluku u zakonskom roku, vodeći prvenstveno računa o zaštiti zdravlja trudnice.
Njena odluka smatra se konačnom u upravnom postupku.
Priziv savjesti nije isto regulisan
Jedna od najvećih razlika između entitetskih propisa odnosi se na takozvani priziv savjesti.
Republika Srpska je u svom zakonu izričito predvidjela mogućnost da ginekolog odbije izvršiti prekid trudnoće ukoliko je to u suprotnosti s njegovim moralnim ili vjerskim uvjerenjima, osim kada je ugrožen život pacijentice.
Takva odredba ne postoji u federalnom zakonu.
To znači da u Federaciji BiH ljekar može odbiti izvođenje zahvata samo ukoliko nisu ispunjeni zakonski ili medicinski uslovi, a ne zbog ličnih uvjerenja.
Upravo ovo pitanje već godinama izaziva stručne rasprave među pravnicima, ljekarima i organizacijama koje se bave ljudskim pravima.
Zakon postoji, ali praksa nije jednaka
Iako je pravni okvir jasno definisan, praksa pokazuje da mogućnost ostvarivanja ovog prava nije jednaka u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.
U pojedinim sredinama zdravstvene ustanove uopće ne obavljaju prekid trudnoće, negdje nedostaju specijalisti ili anesteziolozi, dok žene nerijetko moraju putovati u druge gradove kako bi obavile zahvat.
Razlikuju se i cijene zdravstvenih usluga, koje uglavnom nisu pokrivene obaveznim zdravstvenim osiguranjem kada je riječ o prekidu trudnoće na lični zahtjev.
Osiguranje pokriva uglavnom medicinski indicirane slučajeve, dok troškove ostalih zahvata u pravilu snosi sama pacijentica.
Nepotpuna evidencija
Dodatni problem predstavlja statistika.
Brojni stručnjaci upozoravaju da podaci o prekidima trudnoće nisu potpuno pouzdani jer se dio zahvata u privatnim zdravstvenim ustanovama ne evidentira na isti način kao u javnom sektoru.
Zbog toga je teško precizno utvrditi stvaran broj obavljenih postupaka, ali i analizirati regionalne razlike ili potrebe zdravstvenog sistema.
Društvene podjele ostaju izražene
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da građani Bosne i Hercegovine imaju veoma različite stavove o ovom pitanju.
Najveća podrška postoji kada je riječ o trudnoćama koje ugrožavaju zdravlje žene ili su posljedica krivičnih djela, dok su mišljenja znatno podijeljenija kada se radi o prekidu trudnoće iz ličnih ili socioekonomskih razloga.
Istovremeno, veliki broj građana priznaje da nije dovoljno upoznat sa važećim zakonima, što dodatno otežava kvalitetnu javnu raspravu.
Upravo zbog toga stručnjaci već godinama upozoravaju da se diskusije o prekidu trudnoće često vode na osnovu pretpostavki, a ne na osnovu stvarnih zakonskih odredbi.
Bez obzira na različite političke, etičke ili vjerske stavove, činjenica je da Bosna i Hercegovina danas primjenjuje tri različita pravna modela, dok Federacija BiH i dalje koristi zakon donesen prije gotovo pola stoljeća. Zbog toga se sve češće otvara pitanje da li postojeći propisi mogu odgovoriti savremenim medicinskim, pravnim i društvenim okolnostima ili je vrijeme za njihovo sistemsko redefinisanje.
