Evropske vlade suočavaju se s dvije oprečne poruke iz Sjedinjenih Američkih Država. Ona koja bi, teoretski, trebala biti najvažnija je objava koju je u petak poslijepodne objavio Donald Trump na svojoj platformi "Istina". U suštini, američki predsjednik piše da namjerava brzo okončati rat, ali namjerava prepustiti drugim zemljama zadatak garantiranja slobode plovidbe u Hormuškom moreuzu, morskoj ruti kroz koju prolazi oko petine svjetskih potreba za naftom. Drugi, zabrinjavajući signal, ostao je u drugom planu već nekoliko dana.
Prije dvije sedmice, Centcom, Centralna komanda SAD-a sa sjedištem u Tampi na Floridi, povjerljivo je zatražio od Pentagona finansiranje za održavanje još 100 dana rata. Do sada je napad na ajatolahe koštao dvije milijarde dolara dnevno. Vijest je postala službena prošlog petka, kada je ministar odbrane Pete Hegseth rekao da će od Kongresa tražiti sredstva, rekavši da je za eliminaciju neprijatelja potrebno 200 milijardi dolara, dvije milijarde za 100 dana.
Stil Trumpove administracije je poznat. Međutim, Evropljani su sada pozvani da djeluju. Prvo, koji je najvjerovatniji scenario? Preovlađujuća ideja je ona koja je najmanje štetna za veći dio svijeta i, u ovom trenutku, najracionalnija za samog Trumpa: sukob će se odugovlačiti još nekoliko sedmica. Mnogi misle da će čak i Benjamin Netanyahu biti prisiljen da prekine bombardovanje, zadovoljan postignutim rezultatima. Ostaje da se vidi hoće li se to zaista dogoditi. U svakom slučaju, na evropskim i azijskim partnerima bi bilo da se pozabave Hormuzom.
Istina je da su Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Italija, Holandija i Japan nedavno potpisali dokument kojim se obavezuju da će razmotriti moguću misiju u Mornaričkom tjesnacu. U stvarnosti, svi su uvjereni da trenutno nedostaju uslovi za konkretno praćenje ove izjave o namjerama. Čak se ispostavilo da su se posljednjih dana evropske vojne komande, uključujući i italijansku, bavile ne jačanjem, već smanjenjem kontingenata vojnika stacioniranih u bazama na Bliskom istoku.
Najoprezniji lideri su Emmanuel Macron, Giorgia Meloni i Friedrich Merz. Posebno, italijanska vlada se nada uključivanju UN-a, što znači mogućnost da Kina i Rusija glasaju za misiju, ili barem da se suzdrže, u Vijeću sigurnosti. Međutim, nije bilo signala spremnosti iz Pekinga i Moskve. Kina ostaje najizloženija zemlja, budući da 45% njene potrošnje nafte prolazi kroz Hormuz. Međutim, predstavnici Xi Jinpinga više pregovaraju s Irancima nego s Evropljanima kako bi osigurali prolaz svojih tankera. Rezultati se počinju pojavljivati. Stoga se oslanjanje na saradnju Pekinga može pokazati kao još jedna iluzija: Kina je poznata po svojoj retorici u korist multilateralizma i vrijednosti UN-a, ali one često ostaju samo deklaracije, kao što se vidjelo i u slučaju Ukrajine.
Još jednom, glavni problem ostaje Donald Trump. Posljednjih dana, generalni sekretar NATO-a Mark Rutte pokušao je posredovati između pritiska Washingtona i široko rasprostranjenog oklijevanja u Evropi. Britanski premijer Keir Starmer podržao je ovaj napor. Prema izvorima, Rutte je bio direktan u privatnim razgovorima s evropskim liderima: nešto se mora učiniti, signal otvorenosti Bijeloj kući, inače bi Trump mogao ostaviti Evropljane same pred Rusijom u Ukrajini. U međuvremenu, približava se samit NATO-a, zakazan za 7. i 8. juli u Ankari. Rutte se boji da bi Trump mogao to pretvoriti u javni spektakl kako bi osramotio saveznike i samu organizaciju.
Ukratko, Evropljani se suočavaju s posljedicama rata koji nisu željeli i kojem se i dalje protive. Ne žele učestvovati u visokorizičnoj vojnoj misiji u Perzijskom zaljevu, u odsustvu primirja. Također se boje Trumpove oštre reakcije, koja bi mogla imati posljedice po Ukrajinu i po sam NATO. Da li je situacija beznadežna? Zapravo, postoji mogućnost, krhka, ali očigledna. Ima veze s Turskom, koja trenutno predstavlja jedini posrednički napor. U petak, 20. marta, tokom proslave kraja ramazana, predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristio je vrlo oštre tonove prema Netanyahuu. Istovremeno, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je u stalnom kontaktu sa svojim iranskim kolegom Abbasom Araghchijem. Štaviše, na nedavnim sastancima Sjevernoatlantskog vijeća, turski ambasador Basat Ozturk bio je među rijetkima koji su se usprotivili američkom napadu na Iran.
I druge zemlje pokušavaju oživjeti dijalog s Teheranom. U tom kontekstu, Evropljani bi mogli razmotriti podršku naporima Turske, članice NATO-a, ili promoviranje zasebne inicijative ako žele izbjeći tenzije s Izraelom. Takav dokument bi mogao osigurati širu podršku od šest potpisa.
