Zapadni Balkan je trenutno glavna siva zona u srcu evropskog kontinenta...
„ Ja sam predsjednik brojčano male zemlje. Nisam Trump. Nisam Putin. “ Kada je, uveče 13. marta 2026. godine, Aleksandar Vučić izgovorio ovu frazu na televiziji, nije se rugao samom sebi; stvarao je poznatu naraciju: Srbija, ranjiva nacija, okružena neprijateljskim silama, prisiljena je da se brani od sve neprijateljskijeg i opasnijeg okruženja. Albanija, Hrvatska i Kosovo, prema ovoj naraciji, pripremaju vojni savez protiv Beograda, čekajući pravi trenutak. To je jednostavna i drevna priča, već ispričana u Kremlju, u Budimpešti, u Teheranu mula: „ Mi smo žrtve, naši susjedi su agresori, a ostatak svijeta je ružan i zao. “
Dok govori o opkoljavanju, Beograd provodi najambiciozniji program naoružavanja na Balkanu od kraja jugoslovenskih ratova. U svom planu Srbija 2030, Vučić obećava oružane snage "među najjačima u Evropi" i poziva na potrošnju na odbranu i sigurnost od oko 2,5% BDP-a. Srbija je sada vodeći uvoznik glavnih sistema naoružanja u regionu, sa isporukama iz Rusije, Kine i Bjelorusije, ali i iz Francuske i Izraela. Nije globalna sila, ali na regionalnim vojnim mapama je dominantni igrač.
Vučićeve optužbe protiv Albanije, Hrvatske i Kosova kategorički su negirale i balkanske prijestolnice i NATO. Tirana je odlučila ublažiti narativ alijanse kako bi napala Srbiju: novi ministar vanjskih poslova, Ferit Hoxha, javno je ove riječi nazvao propagandom samo za internu upotrebu. Međutim, narativ o opkoljenoj zemlji ostaje politički validan. On legitimizira ponovno naoružavanje kao samoodbranu i skriva selektivnu neutralnost: praktičnu saradnju s NATO-om, ali ne i formalno članstvo; pregovore s Bruxellesom, ali konsolidirane političke, energetske i medijske veze s Moskvom. To je politika sabotera: dovoljno blizu Zapadu da od toga ima koristi, dovoljno nejasno da blokira njegovo širenje i drži kanale otvorenima s Rusijom.
I baš dok se ovo ponovno uspostavljanje ravnoteže oblikuje, dolina na jugu Srbije postaje tiha laboratorija krize koja utiče i na evropsku sigurnost: Preševska dolina, pojas teritorije između Kosova i Sjeverne Makedonije, s albanskom većinom i pod srpskim suverenitetom od 1913. godine. Nakon rata na Kosovu, završila je u skladištu zamrznutih sukoba: dovoljno tiha da nestane s radara, previše neriješena da bi se zaista zatvorila. Ovdje se sukob ponovo pojavljuje u novom obliku: administrativnom.
Glavni alat se zove „pasivizacija adrese“: ako vlasti procijene da građanin više ne živi stalno na svojoj registrovanoj adresi, mogu ga izbrisati iz registara. U Preševskoj dolini, ovaj postupak je masovno primijenjen na albansko stanovništvo, s hiljadama deaktiviranih adresa u opštinama poput Medveđe i Bujanovca. Oni koji izgube mjesto prebivališta ulaze u sivu zonu: više ne mogu obnoviti lične dokumente, registrovati vozila ili imovinu, imaju poteškoća u pristupu zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj pomoći, te su isključeni iz biračkih spiskova. Beograd ovo naziva jednostavnom implementacijom zakona, ali ovo pitanje je uključeno u izvještaje Evropske komisije, američkog State Departmenta, pa čak i američkog Kongresa.
To nije protjerivanje; to je administrativna erozija državnosti. Birokratsko etničko čišćenje koje ne proizvodi kolone izbjeglica, ali koje vremenom mijenja demografsku ravnotežu pograničnog područja koja direktno utiče na stabilnost Kosova i, posljedično, Evropske unije.
Ova ideja administrativnog sukoba nije balkanska anomalija. Već smo je vidjeli, dovedenu do ekstrema, u Siriji Bashara al-Assada. Nakon 2011. godine, režim je koristio složenu arhitekturu zakona i uredbi o imovini, urbanističkom planiranju i borbi protiv terorizma kako bi ciljao političke protivnike. Simbolični primjer ovog birokratskog puta ka diktaturi bio je zloglasni Zakon br. 10 iz 2018. godine, koji je omogućio vladi da proglasi zone obnove bilo gdje u zemlji i dao vlasnicima vrlo ograničeno vrijeme da dokažu svoja prava, inače bi njihova imovina bila prodata na aukciji. U ratom razorenim područjima, gdje su mnogi bili izbjeglice ili raseljeni, ova kombinacija rušenja, poreza, nemogućih rokova i javnih aukcija omogućila je Assadu i njegovim saveznicima, uključujući investitore povezane s iranskim Pasdaranom, da okupiraju čitava naselja, poput drevne citadele Homs, koja su prethodno bila uporišta opozicije. Konteksti su različiti, ali logika je ista: koristiti zakone i procedure da se odluči ko se i dalje priznaje kao punopravni građanin, a ko je, u stvari, isključen iz zajednice.
Za Evropu, ovakva vrsta administrativnog inženjeringa trebala bi biti dvostruki poziv na buđenje. S jedne strane, podsjeća nas na to koliko je krhka granica između vladavine prava i zloupotrebe zakona: isti skup alata, zemljišne knjige, urbanistički propisi, stambeni propisi, mogu poslužiti za zaštitu građana ili za njihov odabir na osnovu bogatstva, porijekla i političke lojalnosti. S druge strane, pokazuje da sukobi nikada nisu zaista zamrznuti: ako se ne pronađe dogovoreno rješenje, zaglave u proceduralnim rupama i ponovo se pojave kada je prekasno za uobičajeno upravljanje.
Postoji i rizik tihe imitacije. Ako „pasivizacija“ u Preševskoj dolini ostane bez političkih posljedica, druge vlade u regionu, saveznici danas, možda manje sutra, mogle bi se osjećati osnaženim da eksperimentišu sa sličnim alatima protiv problematičnih zajednica: nacionalnih manjina, lokalne opozicije i društvenih grupa koje se doživljavaju kao nepouzdane. Unija, koja od zemalja kandidata zahtijeva reforme vladavine prava, ne može sebi priuštiti da ignoriše takav presedan u svom neposrednom susjedstvu, a da ne naruši vlastiti kredibilitet.
Zapadni Balkan je trenutno glavna siva zona u srcu evropskog kontinenta, podstičući ranjivost i nesigurnost. Brisel je do sada reagovao gotovo isključivo tehničkim alatima i mjerama osmišljenim da smire sljedeću krizu, ali to ne mijenja osnovnu logiku: nastavak tretiranja regije kao administrativne vježbe, a ne kao strateškog centra za evropsku sigurnost. Ako Evropa nastavi tretirati Balkan kao tampon zonu za rasterećenje vlastitih kriza, od italijanskih centara za repatrijaciju u Shengjinu i Gjari, do upravljanja vertikalnim plinskim koridorom Azerbejdžana i dijeljenja obavještajnih podataka NATO-a protiv ruskih prijetnji u Jadranu, bez da im da mjesta iz straha od promjene političke ravnoteže u Evropskom parlamentu ili Evropskom vijeću, proširenje će ostati samo tehnička vježba, a crna rupa će ostati rana u srcu Evrope. Preševska dolina pokazuje šta se dešava kada se ovaj jaz pogorša državom koja koristi administrativna sredstva protiv manjine: sukob ne nestaje; on mijenja oblik i transformiše se u nešto tajnovitije i suptilnije.
Prava stabilizacija Zapadnog Balkana znači smanjenje sive zone, a ne njeno beskonačno upravljanje. Regija ne može ostati u evropskoj čekaonici dok vanjske sile, historijska rivalstva i oportunistički lideri ispunjavaju prazninu. Potreban je politički izbor: ubrzanje euroatlantskog puta za zemlje koje su ga jasno izabrale, prije svega Albaniju i Kosovo, i povezivanje svakog koraka koji preduzme Beograd s punim poštovanjem ljudskih prava u osjetljivim područjima poput Preševske doline. Ovo nije simboličan ustupak albanskoj manjini; to je evropska sigurnosna mjera i najkonkretniji dokaz sposobnosti Unije da transformiše svoju birokratiju u politiku.
