Kontinent se suočava s historijskim testom. Bez nove sigurnosne arhitekture, rizikuje da ostane fragmentiran i ovisan o velikim silama. Stvaranje Evropskog vijeća sigurnosti moglo bi biti odlučujući korak ka strateškoj autonomiji i jačanju njegove globalne uloge.
Dovođenje transatlantskih veza u pitanje od strane nove Trumpove administracije u SAD-u, kao i kontinuirano i brzo pogoršanje međunarodne sigurnosne situacije, trebalo bi biti posljednje zvono za uzbunu za Evropsku uniju.
To zahtijeva veću integraciju i reviziju temeljnog sistema same EU, koji je previše opterećen birokratskim ograničenjima koja ometaju brzo djelovanje.
Izazov za Evropu je epohalan.
Izaći kao pobjednik znači ostati protagonist na međunarodnoj sceni gdje "giganti" diktiraju načine i vrijeme promjena. Ove promjene se događaju gotovo ludim tempom, narušavajući međunarodni poredak koji je decenijama određivao sudbinu svijeta.
Poruke iz Washingtona su kristalno jasne: savezi opstaju samo ako služe neposrednom američkom nacionalnom interesu; sve ostalo je predmet pregovora.
Otvorenim dovođenjem u pitanje kredibiliteta NATO-a, nazivajući ga "nezahvalnim", dovođenjem u pitanje međusobnih odbrambenih obaveza, prijetnjama saveznicima tarifama i pokretanjem ideje o kupovini Grenlanda, implicitna poruka SAD-a Evropi je da odbrana više nije besplatna i da je suverenitet uslovljen.
S druge strane, Rusija koja je sve više fokusirana na vraćanje svoje sfere utjecaja, s oprezom i zanimanjem prati novu američku politiku. Cilj joj je uhvatiti krizne signale kako bi intervenirala, podijelila historijske saveznike, podijelila evropski front i tako eliminirala Stari kontinent s liste svojih ekonomskih i političkih prijetnji.
Kada bi u Evropi više ne postojala zona slobodne trgovine, kada bi evropski model propao, a s njim i NATO kakav danas poznajemo (tj. kada bi nedostajale američke sigurnosne garancije), Moskva bi imala više prilika da privuče - na ovaj ili onaj način - zemlje starog sovjetskog prostora.
Iz ove perspektive, Bijela kuća je također otkrila svoje karte. U najnovijoj Strategiji nacionalne sigurnosti, objavljenoj u decembru prošle godine, jasno je navedeno da Sjedinjene Države namjeravaju podržati evropske suverene pokrete s ciljem uništenja tog nadnacionalnog entiteta (EU), koji rizikuje da postane globalni konkurent, ne samo ekonomski.
Washington to zna već dugo: ako se ranije na evropsku odbranu gledalo povoljno zbog dijeljenja sigurnosnog tereta i dodatne podrške u američkim ratovima, sada je protivljenje toj mogućnosti otvoreno.
Postoji strah da bi EU mogla postati politički akter, a ne samo ekonomski. Bilo je mnogo zvona za uzbunu, ali ih evropski lideri, uz nekoliko izuzetaka, nisu pravilno shvatili.
Nakon ubrzanog povlačenja SAD-a iz Afganistana, francuski predsjednik Emmanuel Macron otvoreno je izjavio potrebu za strateškom autonomijom za Evropu. Odgovor EU bio je stvaranje evropskog odbrambenog jezgra: početnog kontingenta za intervenciju ako bude potrebno.
Sam NATO se mijenja. Vježba Steadfast Dart, pokrenuta posljednjih dana, najveća je vježba Alijanse planirana za ovu godinu, a koja ne uključuje američke snage.
U ovom opštem okviru, Njemačka je oživjela staru ideju za efikasniju EU, kako bi se izbjegao tradicionalni proces donošenja odluka konsenzusom (jednoglasnost), a radi ubrzanja saradnje u oblasti odbrane i industrijske konkurentnosti.
Ideja je Evropska unija "dvobrzinskog" sistema, gdje blok od šest ekonomski najjačih zemalja (Njemačka, Francuska, Italija, Poljska, Španija i Holandija) odlučuje o sudbini cijele zajednice.
Međutim, ovaj pristup rizikuje razbijanje evropske kohezije udaljavanjem članica koje žele dublju integraciju, ali nisu dio „šestorke“. Ali postoji li neko drugo rješenje?
Da, a ovo je stvaranje Evropskog vijeća sigurnosti, gdje bi pored spomenutih 6 zemalja učestvovala i još jedna zemlja Unije, odabrana godišnjom rotacijom.
Za razliku od Vijeća sigurnosti UN-a, fundamentalni korak bi bio odsustvo prava veta i donošenje odluka većinom glasova. Šta je s Evropskim parlamentom? Njegov zadatak bi bio da ratificira odluke Vijeća sigurnosti koje nisu hitne i da služi isključivo kao savjetodavno tijelo za najhitnije slučajeve.
Na ovaj način bismo mogli vidjeti racionalizaciju vojnih kupovina, što je bio cilj plana „ReArm Europe“, ali koja još nije u potpunosti ostvarena. Možda bismo vidjeli pojavu regionalnih centara unutar EU za proizvodnju potrebnih kapaciteta, širenje zajedničke mreže tehnoloških kompanija s akademsko-industrijskim polovima odabranim prema kompetencijama ili stvaranje nezavisnog lanca proizvodnje za mikročipove.
