Višegodišnja potreba za uspostavom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine – tijela koje bi osiguralo jedinstveno tumačenje zakona i ujednačenu sudsku praksu – nikada nije bila stvar neznanja, već nedostatka političke volje. Još u Strategiji za reformu sektora pravde 2008–2012. jasno je prepoznato da odsustvo ovakvog suda predstavlja ozbiljan problem za pravnu sigurnost građana. Ali ono što je tada bilo definisano kao neophodna reforma danas je, pod plaštom „kompromisa“, razvodnjeno do ideje apelacionog odjeljenja sa smanjenim ovlastima – daleko ispod evropskih standarda.
Još 2007. godine Parlamentarna skupština Vijeća Evrope pozvala je BiH da uspostavi državni Vrhovni sud ili da barem ojača postojeći Sud BiH kako bi mogao dosljedno tumačiti zakon u cijeloj zemlji. Umjesto toga, u godinama koje su uslijedile svjedočimo kontinuiranom izbjegavanju suštinskih reformi i zamjeni suštine političkim performansama. U toj matrici, apelacioni sud je poslužio kao „zlatna sredina“ – bez stvarne moći, ali sa političkom etiketom „reforme“.
Tako je tzv. Struktuirani dijalog između 2011. i 2015. godine, koji je trebao biti platforma za ozbiljne pravosudne promjene, u stvarnosti postao kanal za redefinisanje nadležnosti ključnih pravosudnih institucija. I to ne u cilju reforme, već pod pritiskom vlasti iz Republike Srpske koje su sistematski radile na slabljenju državnih sudskih tijela. U tom duhu nastaje i prvi nacrt Zakona o sudovima BiH, u kojem se pod krinkom preciziranja nadležnosti zapravo pokušava smanjiti nadležnost Suda BiH, posebno u oblasti krivičnih djela sa međuentitetskim karakteristikama.
I dok su međunarodne institucije poput Venecijanske komisije i izvještaji poput onog koji je sastavio Reinhard Priebe upućivali na potrebu za ujednačavanjem sudske prakse, nijedna od tih preporuka nije davala zeleno svjetlo za smanjenje nadležnosti Suda BiH, niti su tražile formiranje apelacionih improvizacija. Umjesto toga, akcenat je bio na jačanju pravne sigurnosti i autoritativnom tumačenju zakona.
A šta zapravo kaže Evropska unija?
U okviru 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije iz 2019. godine, prioritet broj 4 jasno naglašava potrebu za „pravnom sigurnošću, uključujući uspostavu pravosudnog tijela kojem će biti povjereno osiguranje dosljednog tumačenja zakona na cijelom području Bosne i Hercegovine“. Ni u jednoj tački se ne traži formiranje apelacionog ni višeg suda, niti se sugerira smanjenje nadležnosti Suda BiH. Evropska komisija traži sistemsku garanciju jednakosti pred zakonom – ne kozmetičke izmjene koje pravosuđe pretvaraju u teritorijalno parcelisani servis politike.
I upravo tu dolazimo do ključnog problema.
Trenutni nacrt Zakona o sudovima BiH ne ide u pravcu uspostavljanja mehanizama za pravnu sigurnost i ujednačenu praksu. Naprotiv – ograničavanjem nadležnosti Suda BiH na određene oblasti i teritorijalne uslove, zakon ide u pravcu dodatne pravne fragmentacije. Umjesto funkcionalnog i autoritativnog tijela, dobijamo još jednu instituciju s upitnom svrhom, smještenu u političkoj sivoj zoni između kompromisa i kapitulacije.
Oni koji danas tvrde da uspostavom apelacionog suda ispunjavaju evropski prioritet broj 4 – ili ne razumiju šta EU traži, ili svjesno manipulišu. U oba slučaja, cijenu plaćaju građani.
Nejednakost u sudskoj praksi, nesigurnost u pravnom sistemu i osjećaj da zakon ne vrijedi jednako za sve – to su stvarne posljedice izostanka Vrhovnog suda. A one se neće otkloniti donošenjem zakona koji zaobilazi problem, umjesto da ga riješi.
Bosna i Hercegovina ne treba još jedan sud s reduciranom funkcijom. Treba pravosudni sistem koji garantuje jednakost, dosljednost i sigurnost. Sve ostalo je – pravna šminka za političku obmanu.
