Ako postoji precizan trenutak kada politička nervoza prerasta u otvorenu paniku, onda je to onaj kada jučerašnje partnere počneš optuživati za rušenje države – iste one države kojom ste zajedno upravljali.
Upravo na toj tankoj liniji danas balansira Elmedin Konaković, pokušavajući istovremeno biti i dio vlasti i njen najglasniji kritičar.
Njegov napad na Dragan Čović zbog navodnog “negiranja ustavnog poretka” na prvi pogled zvuči kao odlučna državotvorna reakcija. Međutim, kada se oguli politička retorika, ostaje neugodno pitanje koje visi u zraku poput optužnice: ako je ovo što Čović govori danas opasno i destruktivno – šta je bilo jučer kada ste zajedno sjedili za stolom i dogovarali većine?
Jer politička realnost u Bosni i Hercegovini nije bajka o principima, nego surova matematika interesa. A u toj matematici, Narod i Pravda nije bio nikakav opozicioni disident, nego aktivni učesnik u konstrukciji vlasti koja je uključivala upravo HDZ. Nije to bila tajna saradnja u mraku – to je bila javna, politički opravdavana koalicija.
Zato današnja retorika ne djeluje kao otkriće istine, nego kao pokušaj brzog političkog pranja ruku.
U tom kontekstu, nije nimalo slučajno što se postavlja pitanje koje bode direktno u srž: da li je Konakoviću HDZ bio prihvatljiv dok je donosio vlast, a postao neprihvatljiv tek kada su se pojavili izborni rizici?
Jer, činjenice su tvrdoglave. Dom naroda nije od jučer instrument blokade. Mehanizmi o kojima Konaković danas govori kao o prijetnji postojali su i funkcionisali su i dok je njegova politička opcija participirala u vlasti. Nisu otkriveni jučer – samo su jučer postali politički korisni kao meta.
A upravo tu dolazimo do ključne tačke – straha.
Straha od izbora.
Straha od gubitka političkog kapitala.
Straha da će birači početi povezivati tačke.
Kada Konaković danas insistira na “građanskoj volji” i ključnosti Predstavničkog doma, on zapravo pokušava prebaciti fokus sa kompleksne institucionalne realnosti na jednostavniju, emotivniju poruku: “mi smo za građane, oni su za blokade”. Problem je što ta poruka ima ozbiljnu pukotinu – jer su upravo kroz te iste institucije i uz te iste partnere dolazili na vlast.
Drugim riječima, nije problem u sistemu. Problem je u tajmingu.
Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje pokušaj da se u isti politički koš uguraju Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Čović – kao neka vrsta “trojke blokada”. To jeste efektna politička poruka, ali je i opasno pojednostavljenje koje više služi kampanji nego ozbiljnoj analizi.
Jer, ako su svi isti – onda se neminovno postavlja pitanje: gdje si ti bio u toj priči?
Odgovor na to pitanje Konaković očigledno pokušava preduhitriti – glasnim, oštrim i sve agresivnijim istupima. Ali problem sa takvom strategijom je što ona kratkoročno može mobilizirati birače, ali dugoročno otvara prostor protivnicima da razvale narativ podsjećanjem na jučerašnje odluke.
A politička memorija u BiH možda jeste selektivna – ali nije kratka koliko se političari nadaju.
Zato današnji sukob s Čovićem nije samo ideološki ili pravni spor. To je klasičan predizborni razvod – bučan, dramatičan i pun međusobnih optužbi, u kojem obje strane pokušavaju uvjeriti javnost da nikada nisu bile ono što svi znaju da jesu: partneri iz interesa.
I tu dolazimo do najneugodnijeg zaključka za Konakovića – nije problem što kritikuje Čovića. Problem je što ta kritika dolazi prekasno da bi izgledala kao princip, a prerano da bi se zaboravila kao taktika.
Ako birači povjeruju da je riječ o iskrenom zaokretu – mogao bi profitirati.
Ako, međutim, prevlada utisak da je riječ o panici pred oktobar – onda bi ova ofanziva mogla postati politički bumerang.
Jer u politici, posebno bosanskohercegovačkoj, postoji jedno nepisano pravilo: najskuplje su istine koje se izgovore tek kad postanu politički isplative.
