Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odbio je aplikaciju Milorada Dodika, bivšeg predsjednika RS koji se žalio da su mu, tokom procesa pred Sudom BiH koji je rezultirao osuđujućom presudom, bila ugrožena ljudska prava.
Dodik je time iscrpio sve pravne mehanizme koje je imao na raspolaganju kako bi osporio presudu državnog suda kojom je pravosnažno osuđen na godinu dana zatvorske kazne koju je ranije otkupio te na šest godina zabrane obavljanja dužnosti predsjednika RS-a i drugih javnih funkcija zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika.
Kako bi pokušali osporiti intervenciju visokog predstavnika u Krivični zakon BiH po kojima je Dodik osuđen, Klub poslanika SNSD-a u NSRS u decembru prošle godine podnio je zahtjev za ocjenu ustavnosti državom Ustavnom sudu kojeg inače ne priznaju osim kada im isti taj sud služi kao posljednja slamka spasa. Cilj tog zahtjeva jeste da Ustavni sud proglasi djelovanje visokog predstavnika neustavnima, što je nonsens.
Ustavni sud BiH već je ranije, još prije dvadeset godina donio odluku kojom je zaključio da nije nadležan preispitivati pojedinačne odluke visokog predstavnika već se isključivo ograničiti na svoje nadležnosti koje proizilaze iz Ustava BiH i razmotriti da li su apelanti protiv odluka OHR-a imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek te je dominantno odbaciovao apelacije podnsene protiv odluka OHR-a još od 2001. godine.
Ustavni sud prihvata pravnu snagu odluka visokog predstavnika, pa je sasvim jasno da se prilikom podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti odluke visokog predstavnika radi o još jednom pokušaju da se za eventualnu, za SNSD politički nepovoljnu odluku, nastavi tvrditi da je najviši sud u državi čije su odluke konačne i obavezujuće, političko tijelo podložno utjecaju.
Odbijanjem aplikacije pred Evropskim sudom za ljudska prava Dodik je ostao bez najjačeg argumenta kojim je pokušavao dokazati da je proces protiv njega bio politički montiran jer Evropski sud ne ulazi u političke narative već procjenjuje da li su tokom postupka prekršena prava garantovana Evropskom konvencijom.
Odbijanjem aplikacije praktično je potvrđeno da nije utvrđena povreda prava koja bi dovela u pitanje zakonitost i pravičnost postupka vođenog pred domaćim institucijama.
Političke poruke o navodnoj nelegitimnosti visokog predstavnika mogu imati određeni mobilizacijski efekat među biračima, ali pravni sistem Bosne i Hercegovine, decenijama polazi od činjenice da odluke visokog predstavnika proizvode pravne posljedice sve dok su na snazi. Upravo zato je malo vjerovatno očekivati da bi Ustavni sud sada napravio zaokret kojim bi negirao vlastitu višedecenijsku praksu.
Odbacivanje Dodikove aplikacije u Strazburu dodatno jača poziciju domaćih pravosudnih institucija jer nakon godina optužbi o političkom progonu i pritiscima na pravosuđe, ostaje činjenica da nijedna relevantna međunarodna pravosudna instanca nije osporila postupanje Suda BiH predmetu protiv Dodika. Time se prostor za pravnu argumentaciju sve više sužava, dok politička retorika postaje jedino preostalo sredstvo osporavanja presude.
