"Fotelje iznad svega: Kad država izgori, bitno je samo da se ostane na vrhu"

Ako bi se pola Bosne srušilo – ako bi pola Srbije nestalo pod zemljom – da li bi iko, makar iz vrha vlasti, preuzeo odgovornost i dao ostavku?

Naravno da ne bi. Oni su svoje fotelje prerasli u prijestolja s kojih ne ustaju ni kada zemlja puca ispod nogu, ni kada narod pada od umora i gladi, ni kada pravda zapomaže, ostavljena i oskrnavljena. Fotelje im nisu samo radna mjesta, već simboli moći za koju su, očigledno, spremni prodati i dušu i obraz. I to bez trunke stida.

Dok običan čovjek živi na ivici egzistencije, jedva spajajući kraj s krajem, političari nam iz godine u godinu prodaju obećanja o boljitku, transparentnosti, promjenama. A čim sjednu na te svoje "svete" stolice, kao da se svakim danom sve više udaljavaju od naroda, kao da im se svijest mijenja – pa umjesto da rade za narod, oni rade za sebe, grade svoje kule od betona i zlata, braneći privilegije kao da im život zavisi od toga.

Empatija? Ta riječ za njih više nema značenje. Nema veze što majke ostaju bez posla, što očevi rade dva posla za minimalac, što mladi bježe glavom bez obzira iz zemlje koja im ne pruža nikakvu perspektivu. Jer njima je jedino bitno da zadrže svoje pozicije, da održe status quo i uživaju u beneficijama dok narod krvari. U toj igri opstanka na vlasti, sve je dozvoljeno – pa čak i okretanje glave od naroda koji im je dao moć.

I dok se država raspada u korupciji, nepotizmu i kriminalu, oni nam s visine drže govore o moralu i vrijednostima, ponašajući se kao da su nedodirljivi bogovi. Svaki dan nove afere – milioni nestali, računi u inostranstvu, vile po primorju, kola u vrijednosti čitave jedne plate prosečnog građanina, ako ne i deset. Oni jedva izdrže da sakriju to bogatstvo, s kojim paradiraju u licima onih koji su ih birali, dok im na oku sjedi mirna, nadmoćna ravnodušnost.

Bez stida i srama posmatraju kako građani bijesno, ali nemoćno, prate njihove krađe i izdaju, kao da nas izazivaju – „Šta ćete nam? Ne možete ništa." Jer, u sistemu gdje su zakon i pravda samo prazne riječi, oni zaista ne osjećaju nikakvu odgovornost. Jer, u njihovom svijetu, ostati u fotelji znači ostati iznad zakona.

Narod ćuti, jer se iz godine u godinu suočava s prijetnjama da će ih zamijeniti još gori. Biramo manje zlo, dok nas ta "manja" zla kradu i izrabljuju bez trunke stida, dok štite svoja mjesta u hijerarhiji moći s takvom strašću kao da im životi zavise od toga. A našim životima? Niko se od njih ne bavi. Dok je njihovo bogatstvo sigurno, zašto bi ih zanimalo da li ćemo imati šta da jedemo sutra? Da li će nam škole funkcionisati? Da li će nam djeca imati budućnost?

Tužna je istina da smo, kao društvo, dotakli dno kada dopustimo da vladaju oni kojima narod nije ni na posljednjem mjestu na listi prioriteta. I oni to znaju, koriste naš strah i iscrpljenost, koriste sistem koji su izgradili da nam podrede sve aspekte života. Narod nijemo posmatra, jer je umoran. Umoran je od borbe koja uvijek završi istim ishodom. Gledamo kako novac nestaje, kako kriminalci prolaze bez kazne, kako političari govore o reformama dok grade svoje male imperije na našim leđima.

Svakom novom aferom, svakim novim dokazom o njihovoj bahatosti i nemaru, sve je jasnije da se nalazimo u zemlji bez empatije, zemlji gdje je moć jedini zakon, a narod samo sredstvo za ostvarenje ličnih ambicija onih koji su uspjeli doći do pozicija. Fotelje su im važnije od nas, važnije od zemlje koju su dužni da štite. I sve dok im to dozvoljavamo, biće iznad svega – iznad pravde, iznad poštenja, iznad života koje svojim nemarom uništavaju.