Gdje su državnički umovi dok država tone u haos?
Dok Milorad Dodik, svojim po ko zna koji put repriziranim političkim cirkusom, drži Bosnu i Hercegovinu kao taoca, politički vrh ove zemlje pokazuje ono što mu je oduvijek bila jedina konstanta – kukavičluk, populizam i nesposobnost. Sve je u ovoj državi stalo jer se čekala presuda jednom čovjeku, dok se na drugoj strani zabrane protesta primjenjuju selektivno, a političari iz federacije trče od jedne do druge medijske kuće, plašeći narod, glumeći zaštitnike i, naravno, grčevito braneći vlastite fotelje.
Politički cirkus u režiji nesposobnih lidera
Zašto nisu zabranjeni skupovi u Republici Srpskoj? Zašto je Vučiću, Dodiku i ostalima dozvoljeno da nesmetano drže mitinge, mobiliziraju narod i siju paniku, dok se u Federaciji uvodi zabrana protesta, kao da problem nisu upravo oni koji godinama atakuju na državu? Zar su građani Sarajeva prijetnja stabilnosti, a oni koji prijete otcjepljenjem nisu?
Ovo nije ni prva ni posljednja situacija u kojoj se pokazuje da je bosanskohercegovačka vlast sastavljena od ljudi koji nemaju nikakvu strategiju ni plan. Umjesto da u tišini rade na stabilizaciji institucija, da osiguraju da država funkcioniše bez obzira na bilo čiju presudu, oni trče u medije, istovremeno šireći paniku i pokušavajući sebe predstaviti kao spasioce.
Ne postoji državnički refleks, ne postoji ozbiljna analiza mogućih scenarija, ne postoji čak ni minimum dostojanstva da se prema građanima odnose s poštovanjem, umjesto da im serviraju kontradiktorne i besmislene poruke. Na jednoj strani ih plaše mogućim sukobima, na drugoj ih pozivaju na mir, na trećoj pričaju o stabilnosti, a na četvrtoj im objašnjavaju da je sve neizvjesno.
Ovo nije država, ovo je privatni feud nesposobnih
U svakoj normalnoj zemlji, institucije bi radile svoj posao. Niko ne bi čekao jednog čovjeka da se smiluje ili da sud donese presudu prije nego što se odluči kako dalje. Ali u BiH, sve zavisi od pojedinaca koji su se, iz čiste nesposobnosti, odlučili sakriti iza haosa.
Nema državničke vizije, nema liderstva, nema hrabrosti. Ima samo prebacivanja odgovornosti, beskrajnog populizma i očajničkih pokušaja da se politička elita predstavi kao ključni faktor u rješavanju krize koju su, u velikoj mjeri, sami izazvali.
Ako iko misli da će ovo stati samo zato što se donese jedna presuda – vara se. Dodik će, kao i uvijek, naći način da manipulira, dok će ostatak političkog vrha i dalje živjeti u svojoj iluziji da su oni ti koji odlučuju o sudbini države.
Teško nama, ne samo zbog Dodika i njegovih sljedbenika, nego i zbog ovih koji nam se predstavljaju kao alternativa. Jer između njih nema razlike – svima je jedini cilj lični interes, a država? Ona im nikad nije bila prioritet.
