Dana 8. juna 1992. godine, u jednom od najvažnijih trenutaka odbrane Sarajeva, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine izvojevali su veliku pobjedu na brdu Žuč, oslobađajući strateški vrh Orlić i širi prostor prema Volujku, Krstacu, Smiljevićima i Zabrđu.
Bila je to bitka koja je pokazala da odlučnost, hrabrost i ljubav prema domovini mogu nadjačati daleko bolje naoružanog neprijatelja.
U ljeto 1992. godine Sarajevo je bilo pod neprekidnom opsadom. Svakodnevno granatiranje i snajperska vatra odnosili su živote civila, dok su branitelji na prvim linijama činili sve kako bi spriječili pad grada. Upravo je Žuč predstavljala jedan od ključnih odbrambenih položaja bez kojeg bi sudbina Sarajeva mogla biti potpuno drugačija.
Akcija oslobađanja Orlića bila je nastavak uspjeha ostvarenog tokom čuvene Pofalićke bitke. Njome su učvršćene linije odbrane i osigurana vitalna komunikacija s braniocima na području Vogošće, Ugorskog, Bušće i Kobilje Glave. Istovremeno, neprijatelju je nanesen težak udarac, a Sarajevo je dobilo prijeko potreban prostor za odbranu.
Nakon zauzimanja Orlića, borci su nastavili napredovanje te oslobodili Kotu 850, Vis i Golo brdo. Upravo s tih položaja agresorske snage svakodnevno su granatirale grad i sijale smrt među njegovim stanovnicima. Njihovim oslobađanjem uklonjena je jedna od najvećih prijetnji po opkoljeno Sarajevo.
U borbama su zaplijenjene značajne količine naoružanja, municije, vojne opreme i sanitetskog materijala, što je u tim teškim ratnim uslovima imalo neprocjenjiv značaj za branioce.
Sjećanja učesnika bitke i danas svjedoče o nevjerovatnoj hrabrosti ljudi koji su tog dana krenuli u juriš svjesni da se bore za opstanak svog grada. Jedan od njih bio je i rahmetli Nijaz Grebović, koji je godinama kasnije evocirao uspomene na te dramatične trenutke.
„Podijelili smo se u diverzantske grupe. Samo tako smo ih mogli iznenaditi. Međutim, neposredno nakon dogovora pala je granata. Sedam boraca je ranjeno, među njima i moj brat. Oni koji su ostali na nogama pogledali su se i bez riječi razumjeli. Niko nije želio odustati. Puzali smo prema neprijateljskim rovovima, a kada smo se dovoljno približili, ustali smo i krenuli u juriš. Bacili smo bombe i potrčali. Zapucali su na nas, ali kada su vidjeli da im prilazimo bez straha, počeli su se povlačiti. Ostavili su oružje i bježali. Spašavali su vlastite živote. Mi smo išli naprijed. Za samo tri sata oslobodili smo cijeli teren“, prisjećao se Grebović.
Njegove riječi najbolje oslikavaju duh branilaca Sarajeva. Nisu ih vodili ni vojna nadmoć ni brojnost, već uvjerenje da brane svoje porodice, domove i pravo na život. Upravo ta odlučnost bila je presudna u mnogim bitkama tokom odbrane glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Danas, 34 godine kasnije, Žuč ostaje simbol otpora, zajedništva i nesalomive volje bosanskih branitelja. Imena poginulih heroja, kao i podvizi onih koji su preživjeli, trajno su upisani u historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine kao podsjetnik na cijenu slobode i obavezu da se istina o odbrani grada nikada ne zaboravi.
