Na današnji dan, prije više od trideset godina, Rogatica je zauvijek utihnula pod teretom strašnih događaja. Ljeto 1992. godine donijelo je najmračnije dane ovom istočnobosanskom gradu, a tišina koja je nastupila još uvijek odzvanja kroz godine i duše onih koji su preživjeli.
Tog juna, nekadašnji miran suživot među komšijama, ispunjen svakodnevnim brigama i povjerenjem, brutalno je prekinut. U vihoru rata, mnogi su uspjeli pobjeći u okolna sela i guste šume, dok su ostali ostali zarobljeni u školama i drugim objektima koji su se pretvorili u prostore patnje, mučenja i smrti.
Jedna od tih tišina krije i glas Emine Hodžić, koja je izgubila supruga i dva sina – odvedeni su iz njenog doma bez riječi oproštaja. Godinama je tragala za njihovim posmrtnim ostacima, koje je pronašla tek u dijelovima odjeće i uspomenama koje joj niko ne može oduzeti.
Na suđenju Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku RS osuđenom za genocid, jedan od zaštićenih svjedoka opisao je užase kroz koje je prošla njegova porodica, uključujući i stravične slučajeve silovanja djece i žena u zarobljeništvu. Priče o tim danima teško je izgovoriti naglas, ali su one živa opomena i podsjetnik na zlo koje se nikad ne smije ponoviti.
Među svjedocima koji su preživjeli je i Nazif Zimić, nekadašnji profesor koji je u masovnoj grobnici pronašao posmrtne ostatke svoje braće. Njihova tijela su spaljena, tragovi zločina skriveni, ali istina nije mogla biti zatrta.
Rogatica danas nosi duboke rane, ali i neizbrisivu želju za pravdom i sjećanjem. Svake godine, 19. juna, ovaj grad tiho odaje počast svim žrtvama. Na mezarjima se polaže cvijeće, oči suzne, a molitve se uzdižu za one koji više nisu s nama. Oko 300 osoba još uvijek se vode kao nestale – svaka od njih priča je o ljudima, porodicama, životima prekinutim nasiljem.
U ovoj tišini, glas sjećanja još uvijek odzvanja, kao opomena svijetu da se ovakve tragedije ne smiju zaboraviti niti ponoviti.
