Tri mjeseca nakon stravične nesreće u Sarajevu u kojoj je ugašen jedan mladi život, dok je drugi trajno obilježen, brojna pitanja ostala su bez odgovora, a osjećaj ogorčenja među građanima sve je izraženiji.
Tragedija koja je 12. februara potresla glavni grad Bosne i Hercegovine u prvim danima izazvala je snažnu reakciju javnosti. Protesti, okupljanja građana i zahtjevi za odgovornošću nakratko su otvorili prostor za ozbiljniju raspravu o sigurnosti javnog prijevoza, stanju institucija i dugogodišnjem izostanku odgovornosti za brojne nesreće i izgubljene živote u zemlji.
Međutim, kako su sedmice prolazile, pritisak javnosti je slabio, protesti su prestali, a cijeli slučaj polako je potisnut iz fokusa svakodnevnih političkih i društvenih tema. Ipak, među građanima osjećaj tuge i nezadovoljstva nije nestao.
Na tramvajskim stajalištima i danas se mogu vidjeti uvelo cvijeće i poruke posvećene stradalom mladiću, podsjećajući da tragedija za porodicu, prijatelje i građane Sarajeva nije završena onog trenutka kada su kamere otišle, a protesti utihnuli.
Upravo zbog toga sve češće se postavlja pitanje da li je društvo ponovo upalo u začarani krug kratkotrajnog ogorčenja nakon kojeg slijedi kolektivna šutnja i prihvatanje stanja bez konkretnih promjena.
Tragedija iz februara otvorila je mnogo šire pitanje funkcionisanja sistema u Bosni i Hercegovini. Građani su tada tražili ne samo utvrđivanje individualne odgovornosti nego i odgovore o sigurnosti javnog saobraćaja, nadzoru nad javnim preduzećima, stanju infrastrukture i načinu na koji institucije reaguju nakon nesreća.
Posebno nezadovoljstvo izazvala je činjenica da se i nakon tri mjeseca istraga još nalazi u fazi vještačenja, bez konkretnih informacija o mogućim odgovornim osobama ili potencijalnim propustima koji su doveli do nesreće.
Iz Tužilaštva Kantona Sarajevo ranije je saopćeno da na predmetu radi više tužilaca i da se svakodnevno provode istražne radnje, dok je istraga fokusirana na provođenje neophodnih vještačenja. Javnosti je poručeno da će konačna tužilačka odluka biti donesena nakon potpunog utvrđivanja svih činjenica.
Ipak, dio javnosti smatra da se proces odvija presporo, posebno imajući u vidu težinu tragedije i snažan interes građana da dobiju jasne odgovore.
Dodatnu frustraciju izaziva utisak da se u međuvremenu malo toga promijenilo u funkcionisanju javnog prijevoza i saobraćajnog sistema. Povlačenje starih tramvaja iz upotrebe dovelo je do dodatnih gužvi i pritiska na gradski saobraćaj, dok suštinske reforme ili javno predstavljene mjere sigurnosti nisu vidljive.
Politička odgovornost također je ostala otvoreno pitanje. Vlada Kantona Sarajevo podnijela je ostavku nakon tragedije, ali tehnički mandat i dalje traje, dok građani sve češće izražavaju sumnju da će bilo kakve ozbiljne promjene zaista uslijediti.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da Bosna i Hercegovina već decenijama svjedoči sličnom obrascu nakon velikih tragedija. Nakon početnog šoka i javnog pritiska, interes javnosti postepeno slabi, institucije nastavljaju djelovati usporeno, a sistemske promjene izostaju.
Takav odnos prema odgovornosti stvara duboko nepovjerenje građana prema institucijama i osjećaj da su životi običnih ljudi često prepušteni birokratiji, političkim kalkulacijama i sporim procedurama.
Slučaj iz Sarajeva zato je prerastao okvire jedne nesreće. Postao je simbol šireg društvenog problema u kojem građani sve teže vjeruju da institucije mogu brzo, efikasno i transparentno reagovati kada dođe do tragedije.
Tri mjeseca kasnije ostaju cvijeće na stajalištima, pitanja bez odgovora i osjećaj da je društvo ponovo propustilo priliku da tragediju pretvori u ozbiljan zahtjev za promjenama.
A upravo u tome mnogi vide najveći problem – ne samo u jednoj nesreći, nego u činjenici da se nakon svake tragedije u Bosni i Hercegovini gotovo uvijek ponavlja isti obrazac šutnje, čekanja i izostanka odgovornosti.
