Postoji jedna tiha, ali uporna manipulacija koju većina ljudi više i ne primjećuje.
Ona ne dolazi kroz otvorenu mržnju, već kroz jezik. Kroz naslove. Kroz prefikse. Kroz ono što se kaže – i još više kroz ono što se namjerno izostavi.
Kada Ahmed al Ahmed učini herojsko djelo, on je jednostavno – čovjek. Njegovo ime se izgovori bez dodataka, bez objašnjenja, bez konteksta. Njegova vjera se briše, jer se dobro djelo mora uklopiti u univerzalnu, „neutralnu“ ljudskost.
Ali kada se desi zločin, kada neko s muslimanskim imenom pogriješi ili počini nasilje, tada neutralnost nestaje. Tada naslov vrišti: muslimanski terorista, islamist, džihadist. Njegova vjera više nije privatna stvar – ona postaje presuda.
To nije greška u izvještavanju. To je sistem.
Jezik koji sudi prije suda
Zapadni i globalni mediji već decenijama koriste isti obrazac: individualizaciju dobra i kolektivizaciju zla – ali samo kada su muslimani u pitanju.
Ako musliman spasi nečiji život, to je priča o hrabrosti pojedinca.
Ako musliman izumi lijek, on je „naučnik porijeklom iz“.
Ako musliman učini zločin, on postaje predstavnik cijelog islama.
Zašto se vjera spominje samo kada treba optužiti, a nikada kada treba pohvaliti?
Zašto se kršćanstvo ne navodi u naslovima kada bijeli ekstremista pobije civile? Zašto se ne govori o „kršćanskom terorizmu“, iako istorija Evrope i svijeta obiluje nasiljem počinjenim upravo pod tim simbolima?
Odgovor je neugodan, ali jasan: jer muslimani nisu dio „normalnog“ svijeta u kojem se greške tumače individualno. Oni su stalno „drugi“.
Musliman koji je svrgnuo teroristu i osporio islamofobni narativ
Musliman kao trajna sumnja
U savremenom globalnom poretku musliman nema luksuz da bude samo čovjek. On mora biti „dobar musliman“. Mora se ograđivati. Mora se izvinjavati. Mora dokazivati da ne pripada nasilju koje s njim nema nikakve veze.
Nijedna druga vjerska zajednica nema tu obavezu.
Ovaj pritisak nije slučajan. On služi svrsi. On stvara društvenu klimu u kojoj je:
nadzor nad muslimanima „opravdan“,
zabrana „nužna“,
bombardovanje „humanitarno“,
šutnja nad njihovim stradanjem „kompleksna“.
Kada se muslimani ubijaju, to je „sukob“.
Kada se muslimani brane, to je „radikalizam“.
Licemjerje vrijednosti
Zapad se voli predstavljati kao bastion slobode, ljudskih prava i jednakosti. Ali te vrijednosti, izgleda, imaju zvjezdicu sitnim slovima: ne važi za muslimane.
Jer da važe, onda bi važilo jednostavno pravilo:
zločin je zločin bez obzira na vjeru,
a heroj je heroj bez obzira na ime.
Ali to pravilo se uporno krši.
I zato više nije pitanje da li postoji dvostruki aršin – pitanje je samo koliko smo ga spremni normalizirati.
Zaključak koji se uporno ignoriše
Muslimani nisu kolektivno odgovorni ni za šta.
Islam nije optuženička klupa.
A vjera ne smije biti prefiks za zločin.
Dok god heroji s muslimanskim imenima budu „samo ljudi“, a zločinci „muslimani“, svijet neće biti pravedan – samo će se praviti da jeste.
A možda je upravo to najopasnija vrsta nepravde: ona koja se predstavlja kao neutralna.
