Dok se dim od posljednjih iranskih dronova još nije ni potpuno razišao nad Perzijskim zaljevom, regija se suočava s pitanjem koje će definirati sljedeću deceniju: može li se uopće zamisliti stabilan Bliski istok u kojem Islamska Republika Iran ostaje relevantan igrač, a da istovremeno ne predstavlja permanentnu prijetnju svojim susjedima?
Rat koji je počeo krajem februara i završio primirjem u aprilu nije bio samo još jedna epizoda u dugoj seriji iransko-američkih sukoba. Bio je to trenutak u kojem su zaljevske monarhije, dugo optuživane za pasivnost, pokazale zube. Hiljade presretnutih projektila i dronova nisu samo tehnički uspjeh protuzračne odbrane – one su simbol nove realnosti: arapske države Zaljeva više nisu spremne biti kolateralna šteta iranske strategije “otpora” i “forward defense”.
Nova ravnoteža straha
Za razliku od prethodnih kriza, ovaj sukob je trajno promijenio percepciju. Kuvajt, Bahrein, UAE i Saudijska Arabija više ne vide Iran samo kao ideološkog suparnika ili konkurenta na naftnom tržištu. Vide ga kao državu koja je spremna direktno gađati njihove aerodrome, rafinerije i civile samo da bi poslala poruku Washingtonu. Ta spoznaja je duboko traumatična za društva koja su uložila stotine milijardi dolara u viziju sigurnog, modernog i globalno povezanog Zaljeva.
UAE i Saudijska Arabija već su u aprilu jasno stavili do znanja: primirje nije dovoljno. Traže strukturno slabljenje iranskog raketnog i dronovskog arsenala. Ne radi se tu samo o revanšu, već o elementarnoj računici preživljavanja. Dokle god Teheran zadrži kapacitet da za nekoliko sati paralizira izvoz nafte kroz Hormuzki moreuz ili napadne vitalnu infrastrukturu, svaka diplomatska “normalizacija” bit će samo primirje između dva rata.
Ekonomija kao oružje i most
Iran je u proteklim godinama preživio sankcije zahvaljujući, između ostalog, mrežama u Dubaiju, Bagdadu i Istanbulu. UAE su bile tihi, ali važan ventil za iransku ekonomiju. Sada se taj odnos mijenja. Zaljevske prijestolnice sve otvorenije razmišljaju o “de-risking” strategiji – smanjenju zavisnosti od Irana čak i u onim sektorima gdje je saradnja donosila profit.
Umjesto da Iran bude integriran u nove energetske i logističke koridore (kao što su indijsko-saudijski ili izraelsko-emiratski projekti), postoji realna opasnost da bude sistematski zaobilažen. To bi za Teheran bilo katastrofalno. Jer geografija, kako god je mi zvali, ipak ima granice. Iran može zatvarati moreuz, ali ne može spriječiti da se nafta iz Zaljeva preusmjerava preko novih cjevovoda, da se luke razvijaju u Omanu i Saudijskoj Arabiji, niti da kineski i indijski kupci sve više gledaju alternativne dobavljače.
Teheranska dilema
Iranski režim se nalazi pred klasičnim strateškim ćorsokakom. Nastavak konfrontacione politike – kroz rakete, milicije i nuklearni program – donosi sve veću izolaciju i rizik novog rata. Ali stvarna promjena kursa, koja bi uključivala ograničavanje raketnog programa, distanciranje od militantnih proxyja i iskrenu regionalnu deeskalaciju, zahtijeva ideološku kapitulaciju koju sadašnji vrh u Teheranu vjerojatno nije spreman platiti. Zbog toga je najrealniji scenario “hladni mir” – taktičko smanjenje tenzija bez pravog pomirenja.
Iran će pokušavati da se vrati za pregovarački sto sa Zapadom, obećavajući deeskalaciju, dok će istovremeno pokušavati sačuvati što više od svog “otporaškog” identiteta. Zaljevske države će, pak, ulagati u vlastitu odbranu, diverzifikaciju partnera (uključujući i dalju saradnju sa Izraelom i SAD-om) i ekonomsku otpornost.
Geografija protiv ideologije
Reza Alijani i Babak Dorbeiki, svaki na svoj način, u pravu su kada kažu da geografija nameće određena pravila. Iran i zaljevske države osuđene su da budu susjedi. Ali susjedstvo nije isto što i povjerenje. Povjerenje se gradi decenijama, a razara se za nekoliko sati – kao što smo vidjeli u martu i aprilu.
Dugoročno, regija može funkcionisati samo ako Iran prihvati da više ne može biti “revolucionarni” igrač koji izvozi nestabilnost da bi kompenzirao unutrašnju slabost. Zaljevske zemlje, sa svoje strane, moraju pokazati da su spremne na pragmatičnu saradnju ako Teheran promijeni ponašanje. Bez te promjene, najbolje čemu se možemo nadati je kontrolirano suparništvo – skupo, napeto i uvijek na rubu eksplozije.
Rat je završen. Ali bitka za novi regionalni poredak tek počinje. I ovaj put, za razliku od prošlosti, Zaljev više nije spreman biti samo promatrač.
