Zapadni Balkan je i dalje u "čekaonici" Evropske unije
Evropska unija je 2003. godine obećala zemljama Zapadnog Balkana da će jednog dana postati dio unije.
Prošlo je više od dvije decenije, a oni su i dalje vani.
Zašto stalno čekaju? I hoće li taj dan ikada doći?
Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Crna Gora, to je takozvana "šestorka Zapadnog Balkana". Sve su to zemlje kandidatkinje za članstvo u EU.
Međutim, od pristupanja Hrvatske 2013. godine, "čekaonica" nije ispražnjena.
A od 2022. godine, debata o proširenju je uglavnom bila dominantno usmjerena na pitanje Ukrajine.
Ovo je uprkos činjenici da su neke zemlje Zapadnog Balkana bile mnogo naprednije u procesu pristupanja od Ukrajine.
Dakle, koje zemlje će se najvjerovatnije prve pridružiti?
Trenutno se čini da je Crna Gora najbliža članstvu, a slijedi je Albanija.
Ali čak i za ove zemlje, koje se smatraju najnaprednijima u tom procesu, i dalje postoje značajne prepreke.
Najuporniji problem u regiji je demokratska regresija, uključujući sistemsku korupciju i nedostatak transparentnosti.
Razgovori održani u Crnoj Gori u martu pokazali su da, iako se zemlja nalazi u "završnoj fazi" procesa, Brisel i dalje očekuje ubrzanje reformi i izgradnju snažnih institucija koje mogu garantovati demokratiju.
Slučaj Albanije još jasnije ilustruje ovaj izazov. Iako se premijer Edi Rama često smatra prirodnim izborom za stol evropskih lidera, u stvarnosti se njegova zemlja, otkako je došao na vlast prije trinaest godina, pomjerila prema de facto jednopartijskoj državi.
Prema podacima Transparency Internationala, Albanija i dalje bilježi visok nivo korupcije.
Demokratska regresija se širi regijom. Barem tako pokazuje Indeks percepcije korupcije za 2025. godinu.
Da li EU snosi dio odgovornosti za ovu situaciju?
Neki stručnjaci misle da je tako. Oni tvrde da su neki aspekti politike proširenja EU dugo favorizirali stabilnost režima u odnosu na demokratiju.
Proces funkcioniše ovako: EU nudi zemljama kandidatima finansijsku i tehničku pomoć kako bi mogle prilagoditi takozvani acquis communautaire, odnosno zakonodavstvo i pravila Evropske unije.
Ali za mnoge naučnike, ovo rezultira samo površnim usvajanjem normi i ne uspijeva promijeniti političku stvarnost regije.
Drugo, spor tempo integracije je sam po sebi dio problema. Kada vladajuće elite vide da je malo vjerovatno da će postići članstvo tokom svojih političkih karijera, imaju malo motivacije da provedu teške reforme.
Međutim, za Evropsku uniju je mnogo toga na kocki.
Odlaganje proširenja također donosi rastuće geopolitičke rizike za Evropu u cjelini, jer vanjske sile pokušavaju ojačati svoj utjecaj u regiji.
Samo pogledajte Srbiju. Uprkos tome što je zemlja kandidat, podrška članstvu u EU tamo je najniža u regiji, samo 33 posto.
Pod vodstvom predsjednika Aleksandra Vučića, zemlja nastavlja da se oslanja na ruski plin i produbljuje saradnju s Kinom.
Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu, gdje lider Republike Srpske, Milorad Dodik, otvoreno podržava približavanje Moskvi.
Kina je također uspostavila značajno prisustvo u regiji, investirajući 32 milijarde eura od 2014. godine, uglavnom u infrastrukturne i energetske projekte.
Da bi se prekinula pat pozicija, alternativni pristupi dobijaju na značaju.
Centar za sigurnosne studije Kosova promovira ono što naziva "operativnom integracijom", uključivanje institucija Zapadnog Balkana u određene procese i agencije EU bez davanja im punopravnog članstva.
Prije samo nekoliko dana, njemački kancelar Friedrich Merz iznio je ideju o "pridruženim zemljama" koje bi mogle djelimično učestvovati u pregovorima s EU. Pritom je prvenstveno mislio na Ukrajinu.
Ali ideja o postepenom članstvu se razmatra već dugo vremena i mogla bi dobiti veću podršku ako postoji politička volja unutar unije.
Ali, vraćajući se na prvobitno pitanje: kada se Zapadni Balkan može pridružiti Evropskoj uniji?
Crna Gora se nadala da će postati članica 2028. godine, za samo dvije godine. Ali, ovaj rok bi se mogao pokazati teškim za ispuniti, iz svih razloga koje smo spomenuli.
Stoga, početak 2030-ih izgleda realnije, iako nema apsolutno nikakvih garancija.
Sama Evropska unija također mora riješiti neka unutrašnja pitanja prije prijema novih članica, uključujući pitanje jednoglasnog donošenja odluka u određenim oblastima.
