Ankete pokazuju značajno nezadovoljstvo javnosti i pad rejtinga odobravanja Trumpa po ključnim pitanjima kao što su imigracija, ekonomija i inflacija, čak i dok makroekonomski pokazatelji ostaju relativno jaki...
Škotski historičar Niall Ferguson, profesor na Univerzitetu Stanford, u knjizi "The Free Press" analizira ponavljajući obrazac u američkoj politici, poznat kao "sindrom šeste godine": druga godina drugog predsjedničkog mandata, kada predsjednikova moć obično slabi, popularnost opada i vladajuća stranka gubi tlo pod nogama na međuizborima.
Prema Fergusonu, ovaj obrazac se javlja gotovo bez izuzetka. Predsjednici se u ovoj fazi suočavaju s blokadom domaćeg dnevnog reda, zamorom javnosti, skandalima, krizama vanjske politike ili nepredviđenim događajima. Po pravilu, predsjednička stranka gubi na međuizborima, a sam predsjednik se smatra politički oslabljenim do kraja svog mandata.
Ferguson tvrdi da čak i Donald Trump, uprkos svojoj sposobnosti da dominira međunarodnom scenom i nametne vlastiti stil pregovaranja, rizikuje da postane sljedeća žrtva ovog ciklusa. Drugi mandat, ističe on, uvijek je drugi mandat, bez obzira na to da li je uzastopan ili ne.
Historičar se prvo fokusira na domaće tenzije, spominjući reakcije na politiku deportacije. Prema njegovim riječima, imigracija je dugo bila jedna od najjačih političkih tačaka Trumpa i odigrala je ključnu ulogu u njegovom ponovnom izboru. Brzo zatvaranje južne granice dalo je težinu sloganu "održana obećanja". Međutim, masovne deportacije i upotreba oštrih metoda pokazale su se manje popularnima, posebno kada su praćene negativnim medijskim izvještavanjem.
Ferguson ističe da ankete pokazuju značajno javno nezadovoljstvo i pad rejtinga odobravanja Trumpa po ključnim pitanjima kao što su imigracija, ekonomija i inflacija, čak i dok makroekonomski pokazatelji ostaju relativno jaki. Za historičara, ovo pokazuje da ekonomija, iako važna, ne garantuje političku zaštitu.
U svojoj analizi, Ferguson stavlja Trumpa u historijsku paralelu s Richardom Nixonom. Njih dvojica, kaže on, dijele realističan i konfrontacijski stil, nepovjerenje prema mainstream medijima i sklonost izazivanju saveznika. Nixonov drugi mandat, prisjeća se Ferguson, završio je katastrofalno skandalom Watergate, uprkos njegovoj ubjedljivoj pobjedi na izborima 1972. godine. Ekonomski faktori, rastuća inflacija i krize na finansijskim tržištima dodatno su pogoršali situaciju, što je dovelo do propasti njegovog predsjedništva.
Međutim, Ferguson ističe da američka historija poznaje i jedan važan izuzetak od "sindroma šeste godine": Billa Clintona. Clinton se 1998. godine suočio s ozbiljnim ličnim skandalima i postupkom opoziva koji su na prvi pogled izgledali kao da ga politički uništavaju. Ali dogodilo se suprotno. Američka ekonomija je bila vrlo jaka, finansijska tržišta su rasla, a nezaposlenost je padala. Podjednako važna, prema Fergusonu, bila je činjenica da su republikanci otišli predaleko u svom pokušaju da svrgnu Clintona, stvarajući umor i negativnu reakciju javnosti.
Kao rezultat toga, Clinton nije samo politički opstala, već je godinu završila s većim rejtingom odobravanja nego na početku svog drugog mandata, dok su republikanci izgubili mjesta u Kongresu.
Centralno pitanje koje Ferguson postavlja je da li Donald Trump može slijediti Clintonov primjer umjesto Nixonovog. On napominje da Trump, poput Clintonove, ne profitira od javnih moralnih iluzija, već od percepcije efikasnosti i ekonomičnosti. Previše agresivna kampanja protivnika, tvrdi on, mogla bi se obiti o glavu.
Zaključak analize je oprezan i bez spekulacija: "sindrom šeste godine" pogodio je većinu američkih predsjednika s dva mandata. Snažna ekonomija je neophodan, ali ne i dovoljan uslov da se izbjegnu politički gubici. Hoće li Trump uspjeti biti izuzetak zavisiće ne samo od ekonomskih pokazatelja, već i od grešaka ili suzdržanosti njegovih političkih protivnika.
