Odbrambena saradnja Hrvatske, Kosova i Albanije – Novi savez koji brine Beograd
Deklaracija o saradnji Hrvatske, Kosova i Albanije u oblasti odbrane predstavlja potpuno novi multilateralni okvir unutar regionalnih odnosa. Ova zajednička deklaracija obavezuje Hrvatsku da pruži podršku euroatlantskim integracijama Kosova i Albanije, pri čemu je glavna stavka deklaracije povećanje saradnje u oblasti vojne industrije. Prema riječima ministra odbrane Republike Hrvatske, Ivana Anušića, u prvom redu bi se praktična primjena trebala odnositi na poboljšavanje saradnje u oblasti odbrambene industrije.
"S ciljem daljnje izgradnje obrambene suradnje, želimo podijeliti naša znanja i iskustva s partnerima te ojačati i suradnju vojnih industrija naših zemalja", rekao je ministar Anušić.
Povećanje vojnih kapaciteta i saradnja s Turskom
Usvajanje ove zajedničke deklaracije dolazi u trenutku kada svaka od tri države pokreće program naoružavanja i modernizacije oružanih snaga. Ono što je posebno interesantno jesu bilateralni odbrambeni sporazumi svake od ove tri države s Turskom.
Kad u Hrvatsku krajem ove godine pristignu nabavljene bespilotne letjelice Bayraktar, sve tri države će biti korisnici ove bespilotne letjelice. Za Kosovo je vojna pomoć Turske od presudnog značaja za razvoj i modernizaciju Kosovskih snaga sigurnosti.
Međutim, to nije jedina oblast u kojoj se ostvaruje mogućnost saradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova, s obzirom na dogovorene aranžmane o otvaranju fabrika municije i granata. U ovom procesu Hrvatska je također posljednja, iako bi njena potencijalna bilateralna saradnja s Turskom u nabavci tri ratna broda mogla biti rekordna u regiji.
Jačanje vojno-industrijske saradnje
Hrvatska nastoji održati stabilne i vrlo konkretne odnose s Albanijom i Kosovom, pri čemu su odnosi sa zvaničnom Tiranom zbog članstva u NATO-u značajno institucionalniji. U domenu odbrambene industrije treba istaći da su kosovska i albanska policija naoružane hrvatskim jurišnim puškama VHS-2, ali i da se ta saradnja planira dodatno proširiti. Strateški interes Zagreba, Prištine i Tirane jeste osvojiti proizvodnju linije streljačke i artiljerijske municije, što je na hrvatskom primjeru višedecenijski proces.
Na političkom planu postoji snažna podrška kosovskoj nezavisnosti iz Zagreba, koji po ovom pitanju ima isti stav i kod predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Sa 160 pripadnika Hrvatske vojske u sastavu KFOR-a (Kosovo Forces), zvanični Zagreb samo potvrđuje svoju privrženost saradnji s Albanijom i Kosovom.
Nervoza u Beogradu
Iz Beograda na ovakvo utvrđivanje dobrih odnosa, kako ekonomskih, političkih, tako i sigurnosnih, gledaju sa značajnom dozom nezadovoljstva. Tako je na potpisivanje ove deklaracije reagovao bivši srbijanski premijer Miloš Vučević postavljajući pitanje potrebe da se dvije članice NATO-a udružuju s "nepriznatim institucijama", aludirajući na državu Kosovo.
"U čemu leži interes dvije članice NATO-a da stupaju u vojnu saradnju sa nepriznatim institucijama koje su nelegalno formirane na dijelu srpske teritorije? I zbog čega tom i takvom savezu sada treba da se pridruži još jedna članica NATO-a?", napisao je Vučević.
Na ovakve teze i stavove reagovao je i hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić, koji je podcrtao da je Republika Hrvatska nezavisna i suverena država koja će sama odlučivati s kim želi potpisati deklaraciju ili vojni savez.
"Prošlo je vrijeme kada je Hrvatska pitala Beograd što smije i kako treba raditi i to se više nikada neće ponoviti. Već 35 godina smo samostalna država, prošli smo pet godina agresije i politike koja je zastupala takav narativ. Hrvatska će potpisivati deklaracije s kim želi, a suradnja s Albanijom i Kosovom usmjerena je na razmjenu znanja, suradnju vojnih industrija, potporu euroatlantskom putu Albanije i Kosova", rekao je Anušić.
Kao dodatno ulje na vatru Srbiji, koja je već "krstila" ovaj savez kao "savez iz 1941.", jesu i otvorena vrata Bugarskoj da pristupi, čime bi se ovim savezom Srbija nesumnjivo počela osjećati dodatno ugroženom.
Šta donosi ovaj savez?
Konačno, koristi od ovakvog modela regionalne odbrambene saradnje su višeznačne, pri čemu Hrvatska može najviše kapitalizirati. Za razliku od Kosova i Albanije, hrvatska odbrambena industrija nudi mogućnosti remonta helikoptera, oklopnih vozila od transportera do tenkova, remont ili izgradnju ratnih brodova, kao i široku paletu streljačkog naoružanja.
Albaniji je ovaj vid odbrambene saradnje vrlo potreban zbog procesa reforme odbrambene industrije koji su započeli sredinom 2024. godine. Vojna industrija u Albaniji godinama je bila zanemarena i oslonjena na održavanje sovjetske tehnike, pri čemu je najnovija proizvodna linija oklopnih vozila Shota dašak nove industrije. U tom pogledu bi hrvatska iskustva bila od krucijalnog značaja u oblasti razvoja oklopnih vozila.
Za Kosovo je ova deklaracija jedan dodatni vid međunarodnog priznanja koje se u Prištini razmatra kao sigurnosna garancija kroz učešće Hrvatske u misijama KFOR-a i EULEX-a. Međutim, čini se da je Hrvatska odlučila da na strateškom planu slijedi politiku Kosova u oblasti vojne saradnje s Republikom Turskom, koja je spremna da na Balkanu utvrdi svoju poziciju, ali i trguje sa svima za koje Ankara procijeni da ne ugrožavaju njene regionalne i strateške interese.
