Mapa pismenosti u Jugoslaviji iz popisa stanovništva FNRJ iz 1961. godine ne prikazuje samo statistiku. Ona otkriva duboki razvojni jaz u zemlji, gotovo kao da dva svijeta istovremeno postoje u istoj državi.
Mapa korištena kao ilustracija zapravo prikazuje poslijeratnu Jugoslaviju. Popis je sadržavao 21 pitanje i dodatni list za podatke o domaćinstvu i upitnik za stanovanje, kao i upute za njegovo popunjavanje. Ovo je bio peti popis stanovništva po redu od formiranja Jugoslavije.
Popis stanovništva pokazao je da su sjeverozapadni dijelovi tadašnje Jugoslavije bili obrazovno najnapredniji. Slovenija gotovo u cijelosti spada u zonu najniže nepismenosti, a veliki dijelovi Hrvatske, posebno sjever, Istra i širi urbani pojas, također su se vrlo dobro snašli. Ovi dijelovi Jugoslavije početkom 1960-ih imali su stabilniju školsku mrežu, povoljniju društvenu strukturu i jače naslijeđe ranije modernizacije.
Takva distribucija nije slučajna. Historičari koji su analizirali regionalnu pismenost u Jugoslaviji ukazuju na to da su se razlike javljale tokom dužeg vremenskog perioda, pod utjecajem historijskog naslijeđa različitih carstava, finansijskih mogućnosti, državnih politika, društvenih normi i stavova prema obrazovanju. Drugim riječima, regije koje su ranije ušle u administrativno organizovaniji, urbanizovaniji i obrazovno pristupačniji sistem dočekale su drugu polovinu 20. vijeka sa mnogo boljom početnom pozicijom, navodi se u istraživanju "Regionalna pismenost u Jugoslaviji" koje je objavio časopis " Istorija 20. vijeka ".
Sjever Srbije, posebno Vojvodina , također izgleda znatno povoljnije na karti od velikog dijela ostatka zemlje. To potvrđuje obrazac koji se vidi u drugim dijelovima bivše države. Ravničarska, urbanija i infrastrukturno povezanija područja imala su manje nepismenih, dok su planinska, ruralna i izoliranija područja mnogo sporije sustizala moderno obrazovanje.
Nasuprot tome, najteža slika se otvara na jugu, jugozapadu i u dijelovima centralnih područja Jugoslavije. Na karti su najuočljivije zone visoke nepismenosti vidljive na Kosovu, u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, u nekim dijelovima Sandžaka, sjeverne i istočne Crne Gore, kao i u dijelovima Makedonije. Ova nepismenost se više ne može posmatrati kao izolovani društveni problem. Bila je simptom šire zaostalosti, slabije razvijene transportne i školske infrastrukture, siromašnijih sela i sporije transformacije tradicionalnog društva.
Zato ova mapa ne govori samo o tome ko je znao čitati i pisati, već i o tome gdje je država uspjela doprijeti do škola, a gdje nije. U područjima s većom nepismenošću, život se mnogo duže odvijao unutar lokalne zajednice, bez jačeg kontakta s gradom, industrijom i institucijama. Obrazovanje je tamo češće bilo privilegija nego standard.
Osim toga, istraživanja pokazuju da je problem bio izraženiji među ženama nego među muškarcima, što je posebno pogađalo tradicionalnija i ruralna okruženja. U publikaciji Muzeja Jugoslavije, na osnovu statističkih izvora, navodi se da je 1961. godine 21 posto stanovništva u Jugoslaviji još uvijek bilo nepismeno, te da su razlike između republika bile ogromne. Dok je nepismenost gotovo nestala u Sloveniji , u nekim selima na Kosovu nije bilo nijedne pismene osobe koja bi mogla popisati nepismene.
Ovo je možda i najsnažniji zaključak ove mape. Godine 1961. Jugoslavija je formalno bila jedna država, ali obrazovno nije bila jedinstven prostor. Njen sjeverozapad je već duboko ulazio u eru masovnog obrazovanja, dok su određene južne i unutrašnje regije još uvijek vodile bitku s elementarnom pismenošću.
Poslijeratna Jugoslavija pokrenula je veliku kampanju opismenjavanja, otvorila škole i proširila osnovno obrazovanje, ali čak ni do 1960-ih nije bila u stanju poništiti višedecenijske, a u nekim slučajevima i višestoljetne razlike. Taj proces je bio spor, mukotrpan i neujednačen.
Popis stanovništva iz 1961. godine je vrijedan historijski dokument o tome kako izgleda zemlja kada obrazovanje nije ravnomjerno raspoređeno. Tamo gdje su škole, gradovi i institucije ranije zaživjeli, nepismenost se brže smanjivala. Tamo gdje su siromaštvo, izolacija i tradicionalni obrasci duže trajali, nepismenost je ostala kao tvrdoglavi društveni ožiljak.
