Hamneijeva smrt ne garantuje kraj sistema; mogla bi dovesti do unutrašnje destabilizacije, a ne do kontrolisane tranzicije...
Ideja o lakoj pobjedi protiv Irana više nije samo pogrešna akademska teza; nakon jučerašnjih događaja zvuči kao opasna strateška iluzija.
Koordinirani napadi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na ciljeve na iranskoj teritoriji predstavljeni su kao odlučna operacija s ciljem da se vojni kapaciteti dovedu na koljena i utrti put promjeni režima.
Ali u roku od nekoliko sati postalo je jasno da narativ o "hirurškom udaru" nije odgovarao stvarnosti na terenu.
Iako je smrt Alija Hamneija potvrđena, to ne garantuje kraj sistema. Struktura Islamske Republike nije izgrađena oko jedne osobe, već na institucijama koje funkcionišu kolektivno; sa Revolucionarnom gardom i vjerskom elitom kao ključnim stubovima.
Vakuum na vrhu može proizvesti unutrašnja rivalstva i kratkoročnu destabilizaciju, ali isto tako lako može dovesti do konsolidacije tvrdokornih pristalica. Historija ideoloških režima pokazuje da vanjski pritisak često služi kao unutrašnje ljepilo.
Teheran ne reaguje kao režim u agoniji, već kao država koja je pripremila scenarije za eskalaciju. Rakete prema Izraelu, prijeteći signali prema regionalnoj energetskoj infrastrukturi i aktiviranje saveznika na nekoliko frontova dokazuju da Iran nije pasivni objekt historije, već akter sa punim kapacitetom za proširenje sukoba.
Ovdje se mit o brzoj pobjedi ruši. Čak i ako se eliminiše centralna figura, struktura moći u Iranu nije piramida koja se ruši udarcem na vrhu. To je slojevit sistem, sa Revolucionarnom gardom isprepletenom u ekonomiji, sigurnosti i politici. Odrubljivanje glave nije sinonim za kapitulaciju. Naprotiv, može proizvesti unutrašnju konsolidaciju suočenu sa vanjskim neprijateljem, jačajući nacionalistički narativ.
Međunarodna reakcija čini tezu o „lakoj pobjedi“ još krhkijom. Rusija je ofanzivu opisala kao čin agresije i signalizirala spremnost da uđe u diplomatsku igru, ali i da poveća svoj politički kapital u regiji.
Evropska unija je pozvala na suzdržanost, svjesna da bi otvoreni sukob direktno pogodio energetska tržišta i ekonomsku stabilnost kontinenta. Svaka eskalacija u Hormuškom moreuzu odmah se pretvara u globalne finansijske šokove na berzi. Ovo nije periferni rat; to je čvor u međunarodnom sistemu.
Štaviše, pretpostavka da će snažna ofanziva automatski stvoriti prozapadni režim je politički naivna.
Historija intervencija na Bliskom istoku pokazala je da rušenje strukture moći ne garantuje stabilnost, a kamoli funkcionalnu demokratiju. Vakuum je jednako opasan kao i režim koji treba da zamijeni.
U slučaju Irana, vakuum bi mogao biti popunjen još oštrijom, militariziranijom i konfrontacijskijom konfiguracijom.
Jučerašnji događaji dokazali su fundamentalnu stvar: Iran nije meta koja pada spektakularnom operacijom. To je država sa kapacitetom za odgovor, regionalnom mrežom i instinktom za preživljavanje. Misliti da se poglavlje može zatvoriti sa nekoliko talasa bombardovanja znači ignorisati istoriju i stratešku stvarnost. Laka pobjeda nije plan; to je slogan. A slogani, na Bliskom istoku, obično imaju visoku cijenu.
U tom smislu, narativ o „lakoj pobjedi“ nije samo pretjerani optimizam; to je pogrešno tumačenje strateške stvarnosti. Sukob s Iranom, ako uđe u otvorenu fazu, neće biti vojni sprint, već politički, ekonomski i geopolitički maraton; s posljedicama koje će preći granice Bliskog istoka. Trijumfalni naslovi mogu trajati jedan dan; novi odnosi snaga oblikuju se godinama.
