Inflacija u Bosni i Hercegovini više nije povremeni ekonomski poremećaj, već trajno stanje. Iz mjeseca u mjesec, tiho ali uporno, cijene rastu, dok primanja ostaju prikovana za zemlju. Nova godina dolazi bez ikakvog znaka da će taj trend stati — naprotiv, već sada je jasno da građane čekaju nova poskupljenja, i to u gotovo svim segmentima svakodnevnog života.
Zvanični podaci govore da je na godišnjem nivou zabilježen prosječan rast cijena od 4,4 posto. Iza te naizgled “umjerene” brojke krije se realnost koja je za većinu građana mnogo surovija. Hrana i bezalkoholna pića skuplji su za šest posto, stanovanje i režijski troškovi za 6,6 posto, restorani i hoteli za čak 7,7 posto, dok zdravstvo, obrazovanje i osnovne usluge također bilježe kontinuiran rast. Jedini izuzetak ostaju odjeća i obuća, čiji pad cijena od osam posto više govori o padu kupovne moći nego o tržišnom blagostanju.
Inflacija se ne zaustavlja ni na mjesečnom nivou. U novembru je zabilježen dodatni rast cijena od 0,5 posto u odnosu na prethodni mjesec. Najveći udar ponovo dolazi kroz režijske troškove, prevoz i energente, segmente koje građani ne mogu izbjeći, niti smanjiti po volji. To više nije pitanje potrošačkih navika, već golog preživljavanja.
Najviše su pogođeni oni koji već godinama žive na ivici — penzioneri, radnici sa minimalnim primanjima, samohrani roditelji. U takvim domaćinstvima izbor više ne postoji: manje voća, manje mesa, manje osnovnih namirnica, a više brašna i najjeftinijih proizvoda koji samo prividno pune stomak. Inflacija ovdje ne znači skuplju kafu ili luksuz, već rezanje osnovnih potreba.
Problem je što rast cijena ne prati rast životnog standarda. Odluke o poskupljenjima donose se bez ikakvog ozbiljnog uvida u socijalnu sliku društva. Cijene rastu mehanički, bez zaštitnih mjera za najugroženije slojeve, dok se odgovornost prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi. U isto vrijeme, povećanja plata, poput rasta minimalca, dolaze bez rasterećenja poslodavaca, pa se trošak vrlo brzo prelije na krajnjeg potrošača.
Posebno zabrinjavaju najave rasta cijena električne energije i povećanja mrežarine, što automatski povlači lančanu reakciju u gotovo svim sektorima. Energenti su temelj svega — od proizvodnje hrane do cijena usluga — i svaki njihov rast znači novi inflatorni talas.
Jedina “olakšavajuća okolnost” za građane, paradoksalno, jeste činjenica da je naredna godina izborna. Iskustvo pokazuje da u takvim godinama vlasti opreznije povlače poteze koji bi mogli izazvati masovno nezadovoljstvo. Međutim, to nije strategija, već privremena politička kalkulacija. Inflacija se ne rješava čekanjem izbora, nego sistemskim mjerama koje u BiH uporno izostaju.
Ako se ovakav trend nastavi, inflacija će postati novo normalno stanje, a pitanje više neće biti koliko su cijene porasle, nego koliko još građani mogu izdržati. A odgovor na to pitanje sve je neizvjesniji.
