Umjesto da se slomi nakon prvog napada, Iran ulazi u novu i opasniju fazu rata. Sukob se više ne odvija samo na bojnom polju, već se proteže na ekonomiju, tržišta i vrijeme, gdje pobjeđuje onaj ko najduže izdrži...
Rat u Iranu je započeo iznenadnim i razornim napadom. U roku od nekoliko minuta, Sjedinjene Američke Države i Izrael su napali jezgro iranske komande, eliminišući desetine visokih ličnosti, uključujući Vrhovnog vođu i ključne dijelove vojne komande.
Bio je to rijedak primjer preciznosti i vojne inteligencije. Ovakav uspjeh je nešto što bi mnoge vojske, čak i ruska u Ukrajini, željele postići. Ali čak ni najpreciznije operacije ne garantuju trenutnu pobjedu.
Kao što je klasična teorija rata upozoravala, ishodi ne zavise isključivo od tehnologije ili početnih udara. Iranski režim je odgovorio odlučno. Eliminacija najpragmatičnijih ličnosti stvorila je vakuum koji su odmah popunili najradikalniji elementi Revolucionarne garde.
Domaća opozicija je bila paralizovana jer, iako je protiv režima, ne želi da vidi raspad zemlje. Napad 28. februara transformisao je sukob u egzistencijalnu borbu za iransko rukovodstvo.
Sadašnja iranska elita nema izlaza: nema međunarodnih veza, nema dvojnog državljanstva i nema stvarne mogućnosti odlaska. Za njih poraz nije progonstvo, već nestanak s lica zemlje. Pod ovim uslovima, otpor postaje neizbježan.
Aktiviranje iranske asimetrične doktrine
Od ranih 2000-ih, Iran je proučavao američki način ratovanja u Afganistanu i Iraku. Iz tih iskustava razvio je vlastitu doktrinu asimetričnog ratovanja: izbjegavanje direktne konfrontacije i udaranje protivnika na njegove slabe tačke.
Nakon što je preživio početni napad, ova doktrina je primijenjena u praksi. Trenutno Iran koristi sve moguće resurse - vojne, ekonomske i informacijske - kako bi vodio dugotrajan, višedimenzionalni rat.
Centralni dio ove strategije je "asimetrično strpljenje", sposobnost podnošenja veće patnje od protivnika. Ovo nije nova ideja. Nastala je tokom iransko-iračkog rata (1980-1988), u kojem je Iran pretrpio velike gubitke i upotrebu hemijskog oružja, ali je uspio da ne bude poražen.
Čak i danas, taktike iz tog vremena, poput masovnih ljudskih napada, i dalje inspirišu način na koji Iran razmišlja o ratu: kao borbi volja, a ne samo moći.
"Ekonomija otpora"
Jedan od stubova iranske strategije je "ekonomija otpora". Njen cilj je da zemlja bude manje pod uticajem globalnog ekonomskog sistema i sposobnija da izdrži sankcije.
Uz pomoć Kine i Rusije, Iran je stvorio relativnu ekonomsku izolaciju koja mu daje fleksibilnost tokom sukoba. Poređenja radi, njegovi protivnici ostaju blisko vezani za globalna tržišta.
U središtu ove strategije je Hormuški moreuz, ključna tačka za trgovinu energijom. Kontrola nad njim pretvorila je regionalni sukob u krizu s globalnim implikacijama. Oslobađanje od kontrole nad ovom rutom je izuzetno teško.
Čak i najmoćnije moderne flote imaju ograničenja kada se suoče sa koordiniranim napadima dronovima ili raketama sa kopna. Logistička ograničenja, poput nemogućnosti opskrbe na moru, situaciju dodatno komplikuju.
Iran neće ostati bez dronova
Jedna od najvećih prednosti Irana je njegova sposobnost proizvodnje i upravljanja dronima bez prekida. Uz podršku Rusije i Kine, ovaj kapacitet je još održiviji.
Primarna meta iranskih napada je infrastruktura koja omogućava američke i izraelske zračne operacije, radare i avione za snabdijevanje. Bez njih, mogućnost napada unutar iranske teritorije je ograničena.
Istovremeno, Iran je stvorio de facto sistem kontrole nad pomorskim saobraćajem u Hormuškom moreuzu. Brodovi koji prolaze plaćaju naknade kako bi izbjegli napade, svojevrsni "porez na sigurnost". Ovaj sistem ima značajne ekonomske posljedice: bez dozvole Irana, osiguravajuća društva ne pokrivaju rizike.
Zbog toga je mehanizam snažan i teško ga je osporiti. Rusija i Kina također imaju koristi: Rusija od rastućih cijena energije, dok Kina od preusmjeravanja američkog vojnog fokusa s Indo-Pacifika. Obje strane imaju interes da sukob produže što je duže moguće.
SAD i Izrael mogu pobijediti, ali po koju cijenu
Iako Iran ima prednost u strpljenju i strategiji, to ne znači automatski da će pobijediti. Vremenom, kontinuirani pritisak bi ga mogao oslabiti. Ali pobjeda neće zavisiti od nasilja koje se može primijeniti, već od strpljenja.
Tržišta, javno mnijenje i ekonomija direktno utiču na donošenje odluka stranaka. U SAD-u, politički pritisak može ograničiti spremnost za učešće u dugotrajnom sukobu. U Izraelu, uticaj na svakodnevni život i ekonomiju može postati ograničavajući faktor.
Vojne opcije su ograničene i skupe. Kopnene intervencije zahtijevaju resurse i kontinuiranu podršku. Specijalne operacije zahtijevaju tačne obavještajne podatke i nose visoke rizike. U svakom slučaju, cijena u ljudskim životima i ekonomiji bit će velika.
Nema više dobrih izbora
Strateška realnost se promijenila. SAD i Izrael više ne kontrolišu rat, već reaguju na njega. Početni napad nije uspio promijeniti tok. Iran, teško pogođen, ali i dalje otporan, preuzeo je inicijativu.
Ne postoje vanjski akteri koji to mogu brzo zaustaviti. Preostale opcije su teške: eskalacija, dugoročni rat iscrpljivanja ili kompromis. Svaka od njih nosi ogromne troškove i rizike. Utjecaj rata širi se izvan bojnog polja, na globalna tržišta, lance snabdijevanja i svakodnevni život.
Ovo više nije samo regionalni rat. To je kriza koja bi mogla promijeniti globalnu ekonomsku i političku ravnotežu. Jedno je sigurno: cijena će biti visoka, u ljudskim životima, u ekonomiji i u vremenu. Ono što slijedi neće biti jednostavno, već dugo, teško i neizvjesno.
