Da čovjek ne povjeruje: dok penzioneri OVDJE broje sitniš da prežive mjesec, državna delegacija gospode iz Sarajeva — Bećirović, Komšić, Konaković, Ademović, Jurišić, Stojanović, Čengić, Uk… i ko zna još ko sve u pratnji — šeta se New Yorkom kao da smo mi Katar, a ne zemlja iz koje mladi bježe brže nego što avion može da poleti sa piste.
Naravno, sve na državnom trošku.
Jer zašto da ne?
Kad je bal, nek’ je bal — pa makar narod pocrkao od gladi.
U trenutku dok penzioneri u ovoj zemlji spavaju na granici gladi, dok roditelji djeci mjere mlijeko na kašike, dok zdravstveni sistem jedva diše na aparatima — mi uredno finansiramo izlet državne svite u New York. Ne simboličan, ne skroman, ne državnički — nego luksuzan, snažno parfemisan i masno fakturisan. Kao da je Bosna i Hercegovina Katar, a ne država u kojoj ljudi jedva spajaju kraj s krajem.
Otkrivanje spomenika Cvijet Srebrenice u dvorištu Ujedinjenih nacija trebalo je biti čin dostojanstva, tišine, globalnog podsjećanja na najveću ranu našeg vremena. Ali umjesto toga, pretvorilo se u svojevrsni politički safari.
Ceremonija otkrivanja spomenika Cvijetu Srebrenice u dvorištu Ujedinjenih nacija je sveta, važna i historijska stvar.
Ali ono što je nepristojno, sramotno i uvredljivo jeste pretvaranje tog momenta u turističku agenciju za političke elite koje se ne libe da na naš račun “zakače” još koji dan u hotelu, dnevnice od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi, pratnju koja broji više ljudi nego autobus srednjoškolaca na ekskurziji.
Stotine hiljada maraka otišle su na avionske karte, luksuzne sobe, obroke, dnevnice i sigurnosne službe. Dok stotine hiljada građana ove države čekaju da im se odobri terapija, dok roditelji skupljaju donacije za hemoterapiju djece, dok radnici prevrću kontejner da bi preživjeli.
Zamisli apsurd: narod mora skupljati pare preko humanitarnih brojeva da djeca ne umru, ali mi možemo poslati pola Vlade i pola Predsjedništva u New York — da se slikaju.
Da poziraju.
Da puste koji status.
Da prikače elegantni selfi ispred UN-a.
Narod plaća račune, a oni skupljaju avionske milje.
Jesu li mogli poslati dvoje ljudi?
Jesu.
Jesu li mogli smanjiti delegaciju?
Jesu.
Jesu li mogli reći: ‘Crkavamo, ovo je kriza, idemo simbolično, skromno’?
Mogli su.
Ali to bi značilo staviti narod ispred vlastite taštine.
A od taštine, znaš i sam, ovi naši politički bogovi žive.
Jer njima New York nije bol zbog Srebrenice.
Nije ni poštovanje prema žrtvama.
Nije ni trenutak državničke ozbiljnosti.
New York je za njih — događaj, izlazak, glamur, prilika da se bude viđen.
Ne postoji tragedija koju naši političari neće pretvoriti u protokolarnu reviju.
Nažalost, u ovoj zemlji, sve što dodirnu političke elite — postaje skupo, bahato, nepotrebno i lišeno empatije. Pa tako i ovo.
Kažu: “Predstavljamo bol Srebrenice.”
Ma, ljudi dragi, bol Srebrenice se ne predstavlja u New Yorku raštrkavanjem delegacija od dvadeset ljudi. Bol Srebrenice se pokazuje u ovoj zemlji — tako što se bori protiv negiranja, protiv političke instrumentalizacije žrtava i protiv onoga što se danas radi: pretvaranja tragedije u državne izlete.
Niko razuman ne spori važnost spomenika, niti simboliku da se Cvijet Srebrenice nađe ispred UN-a. Ali šta ima dvadeset ljudi raditi tamo? Šta ima Dino Konaković, koji se voli zaklinjati u racionalizaciju troškova, praviti selfije iz New Yorka dok penzioneri u Sarajevu prebiraju po kontejnerima?
Čemu se tačno odlikuje njihov odlazak tamo? Šta predstavljaju? Državu? Koju državu?
Onu u kojoj državni službenici traže povišice, a bolnice nemaju gaze?
Onu u kojoj penzije nisu dovoljne ni za režije? Onu u kojoj roditelji liječe djecu SMS-om?
A možda ova delegacija zaista govori o pravom stanju Bosne i Hercegovine. Zemlja glumi prosperitet pred kamerama, a kod kuće joj curi krov. Političarima je svejedno: njima je New York ured, a Evropu vide više nego vlastite birače. Problem je samo što račun plaćamo mi — narod koji je već na izmaku dostojanstva.
Ponižavajuće je gledati kako se tragedija jednog naroda koristi kao ulaznica za avionske karte i hotelske sobe. I to ne prvi put. Ovaj put samo malo skuplje, malo dalje i malo bahatije.
Jer postavimo najjednostavnije moguće pitanje:
Je li Bosna i Hercegovina toliko bogata da može finansirati ovakve izlete?
Ako jeste, zašto su nam penzioneri u bijedi?
Zašto nam učenici idu u škole koje prokišnjavaju?
Zašto su nam bolnice pred kolapsom?
Zašto ljudi odlaze iz zemlje u kolonama?
Zašto privreda stoji?
Zašto minimalac jedva pokriva životne osnovice?
A odgovor je, nažalost, bolan i brutalan:
Nije Bosna i Hercegovina bogata.
Samo su njeni političari bogati.
Njihove ambicije, njihove privilegije, njihova putovanja, njihove pratnje — sve to košta više nego što ova zemlja može podnijeti.
Oni žive u paralelnoj stvarnosti u kojoj državni troškovi nisu stvarni novac, nego neki nevidljivi, beskonačni resurs koji raste u budžetskim šupljinama. I što je tragedija veća, politički marketing je slađi. A delegacije sve brojnije.
Možda najtužnija stvar u svemu:
Ovo će proći bez posljedica. Biće zaboravljeno. Još jedna epizoda u nizu. Sve dok ne odletimo u minus iz kojeg nas niko više neće moći vratiti.
A Srebrenica?
Srebrenica će ostati ono što je bila: rana, opomena i tuga. Samo što su je još jednom iskoristili oni koji se kunu u nju — ali je ne žive, ne štite i ne poštuju.
Dok se delegacije slikaju, ova država tone.
I ne tone zato što smo siromašni.
Nego zato što su oni — nezasitni.
Na kraju dana, najtužnija rečenica je ova:
Cvijet Srebrenice je simbol boli, ali za naše političare postao je karta za put.
