Potpisivanje Sporazuma o Južnoj interkonekciji između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, uz prisustvo američkog ministra energetike, predstavljeno je kao strateški iskorak prema većoj sigurnosti i energetskoj diversifikaciji.
Međutim, već u prvim reakcijama nakon ceremonije u Dubrovniku, otvorila se stara balkanska dilema: donosi li ovaj projekat stvarnu energetsku nezavisnost ili samo novu fazu političko-energetske zavisnosti u drugačijem obliku?
U javnom prostoru BiH ponovo se sudaraju dvije interpretacije. Jedna tvrdi da se zemlja konačno udaljava od ruskog energetskog utjecaja i ulazi u stabilniji zapadni okvir snabdijevanja. Druga upozorava da se time ne rješava problem zavisnosti, već se samo mijenja njen pravac – iz jedne geopolitičke sfere u drugu.
Istina je, kao i obično, složenija od političkih parola.
Energetska suverenost kao politički mit
Pitanje koje se nameće gotovo refleksno – da li je BiH energetski suverena država – u svojoj osnovi ima pogrešnu premisu. U savremenom globalnom sistemu, energetska suverenost u apsolutnom smislu praktično ne postoji. Čak i najveće ekonomije Evrope zavise od uvoza energenata, globalnih tržišta i geopolitičkih odnosa koji se mijenjaju brže nego što infrastruktura može da ih prati.
Bosna i Hercegovina tu nije izuzetak, nego pravilo u minijaturi. Trenutna zavisnost od ruskog plina nije izraz strateške autonomije, nego rezultat historijskih, infrastrukturnih i političkih okolnosti. Ali jednako tako, ni buduća diverzifikacija prema alternativnim pravcima snabdijevanja ne znači automatski suverenitet – već samo promjenu zavisnosti.
Drugim riječima, pitanje nije “da li smo zavisni”, nego “od koga i pod kojim uslovima”.
Cijena promjene i iluzija jeftine energije
Jedan od ključnih argumenata kritičara Južne interkonekcije odnosi se na cijenu. Strah od viših troškova energenata za građane i privredu postao je centralna tačka otpora projektu. No, taj argument često zanemaruje širu sliku energetskog tržišta.
Jeftin energent u geopolitici rijetko ostaje samo ekonomska kategorija. On gotovo uvijek nosi i političku cijenu. Bosna i Hercegovina je to već iskusila u trenucima kada su se isporuke plina koristile kao instrument pritiska ili pregovaranja.
Zato pitanje nije samo koliko plaćamo energiju, nego i šta plaćamo kroz tu cijenu: stabilnost sistema ili njegovu ranjivost.
Balkan kao energetsko-političko raskršće
Zapadni Balkan ostaje prostor u kojem se prepliću interesi velikih sila – Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, ali sve više i drugih globalnih aktera. Energetska infrastruktura u tom kontekstu nikada nije samo tehničko pitanje, već dio šire strateške arhitekture.
Južna interkonekcija se zato ne može posmatrati izolovano. Ona je dio šire američke i evropske politike smanjenja ruskog utjecaja u energetskom sektoru regiona, ali i pokušaj da se uspostavi nova mreža zavisnosti koja je kompatibilna sa zapadnim tržištem i regulativom.
Istovremeno, paralelni projekti i alternative koje se razvijaju u Republici Srpskoj i veza sa ruskim energetskim strukturama pokazuju da se BiH kreće u pravcu fragmentirane energetske politike, a ne jedinstvene strategije.
Politička ekonomija podjela
Energetska pitanja u BiH nikada nisu samo tehnička. Ona su duboko politička, često i identitetska. Različiti dijelovi zemlje imaju različite energetske navike, različite dobavne pravce i različite političke interpretacije istih projekata.
Zbog toga se i Južna interkonekcija ne doživljava isto u Sarajevu, Mostaru ili Banjaluci. Dok jedni u njoj vide modernizaciju i sigurnost, drugi je interpretiraju kao političko preusmjeravanje i gubitak alternativnih veza.
Takva percepcija nije nužno posljedica same infrastrukture, već dugogodišnjeg nepovjerenja u zajedničke institucije i odsustva jedinstvene energetske politike.
Evropski okvir i rokovi koji dolaze
Jedan od ključnih faktora koji se često zanemaruje u domaćim raspravama jeste evropski energetski okvir. Evropska unija već jasno ide prema smanjenju i postepenom ukidanju zavisnosti od ruskih fosilnih goriva. To nije politička poruka, nego regulatorni smjer koji će dugoročno oblikovati tržište.
Bosna i Hercegovina, kao država koja deklarativno teži članstvu u EU, ne može ostati izvan tog procesa. U tom smislu, pitanje nije da li se prilagođavati, nego kada i kako to uraditi bez ekonomskog šoka.
Odugovlačenje odluka u energetskom sektoru često ne znači očuvanje statusa quo, nego gubitak vremena u kojem bi se tranzicija mogla planirati postupno i racionalno.
Geopolitika između pritiska i izbora
U pozadini cijele debate nalazi se i šira geopolitička dinamika. Energetski projekti u BiH često se predstavljaju kao izbor između Istoka i Zapada, što pojednostavljuje realnost do nivoa političke propagande.
U stvarnosti, radi se o kombinaciji interesa, pritisaka, investicija i strateških ciljeva. Nijedna strana ne djeluje isključivo iz altruizma, ali nijedna ni ne djeluje bez interesa.
Ključno pitanje za BiH nije kome pripada, nego kako da u takvom sistemu minimizira vlastitu ranjivost i maksimizira dugoročnu stabilnost.
Između ovisnosti i odluke
Bosna i Hercegovina se danas ne nalazi pred izborom između potpune suverenosti i potpune zavisnosti – jer takav izbor ne postoji. Ona se nalazi pred izborom između različitih oblika zavisnosti i različitih nivoa kontrole nad vlastitom energetskom budućnošću.
Južna interkonekcija, kao i alternativni pravci snabdijevanja, nisu čarobno rješenje, ali nisu ni prijetnja sami po sebi. Oni su instrumenti u širem procesu redefinisanja energetskog i političkog položaja zemlje.
Pravo pitanje nije da li BiH može biti energetski suverena, nego da li može postati dovoljno strateški fleksibilna da zavisnost pretvori u upravljani rizik, a ne u političku slabost.
Sve ostalo ostaje u domenu političkih interpretacija koje se, kao i uvijek, mijenjaju brže od cijevi, ugovora i infrastrukture koju komentarišu.
