Postoje trenuci u kojima čovjek shvati da vrijeme, nažalost, ne ide uvijek naprijed. Da se neke ideologije ne gase, nego samo mijenjaju ambalažu. Prilog javnog servisa Republike Srpske o Bošnjacima koji kupuju stanove u Istočnom Sarajevu jedan je od tih trenutaka. Ne zato što govori o tržištu nekretnina, nego zato što otkriva koliko je malo potrebno da se iz ormara ponovo izvuku stare, opasne matrice.
Ovdje nije riječ o urbanizmu, cijenama kvadrata, kreditima ili migracijama stanovništva. Ovdje je riječ o mentalitetu u kojem je nacionalna pripadnost i dalje važnija od ljudskog prava, a komšija se ne gleda kao čovjek, nego kao potencijalna prijetnja. Stan nije dom – stan je politička poruka. Kupac nije porodica – kupac je “projekat”.
Javni servis, koji bi morao biti korektiv društva, odlučio je da se pretvori u etnički semafor: ko dolazi, ko kupuje, ko se “širi”. Bošnjaci se ne pominju kao pojedinci, nego kao masa. Kao proces. Kao “trend”. To je ključna riječ. Trend se ne opisuje, trend se zaustavlja.
U toj konstrukciji nema mjesta za stvarni život. Nema priče o mladim ljudima koji ne mogu platiti 5.000 maraka po kvadratu u centru Sarajeva. Nema porodica koje traže mirnije naselje, blizinu posla, škole ili aerodroma. Nema realnosti u kojoj ljudi biraju gdje će živjeti prema mogućnostima, a ne prema nacionalnim mapama iz devedesetih. Sve je to namjerno izbrisano jer bi kvarilo narativ.
Umjesto toga, gledamo staru tehniku: etničko prebrojavanje upakovano u zabrinutost. Priznaje se da je kupovina zakonom dozvoljena, ali se odmah zatim sugerira da je zakon samo smetnja “pravoj istini”. Ta istina, po tom narativu, glasi: ako Bošnjaci kupuju stanove, onda se “nešto sprema”. Ako se sele, onda “nešto osvajaju”. Ako normalno žive, onda “glume”.
To nije novinarstvo. To je propaganda sa jasnim ciljem – proizvodnja straha. Straha kod Srba da im se “uzima prostor” i straha kod Bošnjaka da ni zakon, ni novac, ni formalna prava ne znače sigurnost. Poruka je jednostavna: možeš kupiti stan, ali nisi dobrodošao.
Posebno je opasna manipulacija ratnim iskustvima. Egzodus sarajevskih Srba prikazuje se kao jednosmjerna priča bez uzroka, bez politike, bez odluka, bez imena onih koji su taj egzodus kreirali i koristili kao politički kapital. Istovremeno, današnji Bošnjaci se predstavljaju kao moralno sumnjivi jer, navodno, dolaze živjeti među “one koji su počinili zločine”. Tako se krivica prebacuje, relativizira i kolektivizira – klasičan propagandni manevar.
Logika u tom prilogu ne postoji jer nije ni potrebna. Nije problem što je kontradiktorno tvrditi da su Srbi nekada bili progonjeni, a da danas Bošnjaci slobodno kupuju i žive u Istočnom Sarajevu. Kontradikcija je alat. Ona zbunjuje, ali i homogenizira publiku. Cilj nije istina, nego emocionalna reakcija.
I onda, kao šlag na tortu, dolazi politička poruka o “koracima” koji će sačuvati “prefiks” i “identitet prostora”. Historija nas je već naučila šta znači kada politika počne braniti prefikse umjesto ljudi. Uvijek počne administrativno, kulturno, simbolično. Završava se mnogo ozbiljnije.
Reakcija Regulatorne agencije za komunikacije jeste važna, ali nedovoljna. Jer problem nije jedan prilog. Problem je kontinuitet. Godinama se na istom mediju normalizira govor koji druge ljude svodi na prijetnju, a različitost na problem. Bez ozbiljnih sankcija i jasne društvene osude, ovakvi sadržaji neće nestati – oni će se samo usavršavati.
Ovo nije tekst o nekretninama. Ovo je tekst o tome kakvo društvo gradimo. Jer ako javni servis jedne zemlje ponovo počne govoriti jezikom straha, prebrojavanja i kolektivne krivice, onda to nije problem samo jedne etničke grupe. To je problem svih koji žele normalan život, bez pitanja ko si, kako se zoveš i gdje si upisan.
A najopasnije je što nam taj jezik ne zvuči novo. Zvuk mu je poznat. Previše poznat.
