Godinama je u međunarodnoj politici postojala jedna gotovo neupitna istina – bez obzira na nesuglasice, predsjednike, ratove ili političke krize, Sjedinjene Američke Države i Izrael ostajali su neraskidivi saveznici.
Washington je bio glavni zaštitnik izraelske sigurnosti, a Tel Aviv najvažniji američki partner na Bliskom istoku. Mnogi su taj odnos opisivali kao poseban, jedinstven i strateški nezamjenjiv.
Međutim, posljednjih mjeseci sve više signala ukazuje da se iza zatvorenih vrata odvija ozbiljna kriza povjerenja koja bi mogla imati dalekosežne posljedice ne samo za dvije države već i za cijeli Bliski istok.
Ako su informacije koje prenosi tačne, onda je Pentagon napravio korak koji bi prije samo nekoliko godina bio nezamisliv. Podizanje nivoa kontraobavještajne prijetnje povezane s Izraelom na najviši stepen ne predstavlja administrativnu formalnost niti birokratsku odluku. To je politička poruka. I to vrlo ozbiljna.
Takav potez znači da unutar američkog sigurnosnog aparata postoji uvjerenje da aktivnosti izraelskih obavještajnih struktura zahtijevaju pojačan oprez i dodatne mjere zaštite. Drugim riječima, dio američke administracije više ne posmatra Izrael isključivo kao saveznika, već i kao aktera čije se aktivnosti moraju pažljivo pratiti.
To ne znači da je došlo do prekida savezništva. Ali znači da je povjerenje počelo pucati.
Špijuniranje saveznika nije izuzetak nego pravilo
Mnogi će se iznenaditi tvrdnjama da Izrael navodno pokušava pratiti procese donošenja odluka unutar američke administracije. Međutim, u svijetu obavještajnih službi takve stvari nisu nikakva rijetkost.
Države ne špijuniraju samo neprijatelje. Često mnogo pažljivije prate svoje saveznike.
Amerikanci su godinama prisluškivali evropske saveznike. Dokumenti koje je objavio Edward Snowden pokazali su da su američke službe nadzirale komunikacije tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih evropskih lidera.
Francuske službe prikupljale su informacije o američkim pregovaračima. Britanske obavještajne strukture godinama su razvijale sisteme globalnog elektronskog nadzora. Kina prati svoje partnere jednako kao i protivnike. Rusija čini isto.
Zašto bi Izrael bio drugačiji?
Jer države vjeruju samo vlastitim informacijama.
Nijedan lider ne želi da njegova nacionalna sigurnost zavisi od onoga što mu drugi odluče reći.
Upravo zbog toga izraelske službe već decenijama imaju reputaciju među najagresivnijim i najefikasnijim obavještajnim aparatima na svijetu. Mossad, Aman i Shin Bet nisu postali legendarni zato što su igrali po pravilima koja važe za obične države.
Njihova filozofija je jednostavna: saznaj sve što možeš prije nego što bude kasno.
Problem nastaje kada se ta filozofija počne primjenjivati prema najvažnijem savezniku.
Sukob oko Irana je mnogo dublji nego što izgleda
U središtu trenutne krize nalazi se Iran.
Godinama je Izrael upozoravao da Teheran predstavlja najveću prijetnju njegovoj nacionalnoj sigurnosti. Izraelski politički i vojni establišment smatra da se iranski nuklearni program, regionalni utjecaj i mreža savezničkih milicija moraju zaustaviti svim raspoloživim sredstvima.
S druge strane, Washington problem posmatra šire.
Američki stratezi ne razmišljaju samo o Iranu. Oni razmišljaju o globalnim posljedicama novog velikog rata na Bliskom istoku, o cijenama energije, odnosima s Kinom, Rusijom, zaljevskim monarhijama i unutrašnjim političkim posljedicama za samu Ameriku.
Za Izrael je Iran egzistencijalna prijetnja.
Za Ameriku je Iran samo jedan od brojnih globalnih izazova.
Ta razlika u percepciji proizvodi sve veće političke sukobe.
Prema dostupnim informacijama, administracija Donalda Trumpa pokušava pronaći model koji bi omogućio dugoročnu stabilizaciju situacije. Netanyahu, međutim, pokazuje sve manje povjerenja u mogućnost diplomatskog rješenja.
Izraelski lider očigledno smatra da svaki period zatišja omogućava Iranu da se reorganizira i dodatno ojača.
Američka administracija, s druge strane, strahuje da bi nastavak eskalacije mogao gurnuti cijeli region u rat čije posljedice niko ne može predvidjeti.
Telefon koji je otkrio više nego službena saopštenja
Posebnu pažnju izazvali su navodi o napetom telefonskom razgovoru između Trumpa i Netanyahua.
Diplomatija funkcioniše na pažljivo biranim riječima. Lideri država rijetko dopuštaju da emocije postanu javne.
Upravo zato je svaki izvještaj o oštrim razgovorima između Washingtona i Tel Aviva izuzetno značajan.
Ako su navodi tačni i ako je Trump zaista koristio izraz kojim je opisao Netanyahua kao čovjeka koji vodi opasnu politiku, onda to govori mnogo više od desetina službenih saopštenja o partnerstvu i zajedničkim interesima.
Takve riječi ukazuju na frustraciju.
A frustracija nastaje kada jedna strana smatra da druga ne poštuje zajedničku strategiju.
Stara rana zvana Pollard
U američkim sigurnosnim krugovima postoji ime koje se nikada ne zaboravlja – Jonathan Pollard.
Kada je osamdesetih godina otkriveno da američki obavještajni analitičar godinama predaje povjerljive informacije Izraelu, uslijedio je šok koji se osjećao decenijama.
Za mnoge Amerikance to nije bio običan špijunski slučaj.
To je bio osjećaj izdaje.
Jer nije riječ bila o Sovjetskom Savezu, Kini ili Iranu. Radilo se o državi koja se smatrala najbližim saveznikom.
Iako je od tada prošlo mnogo vremena, mnogi bivši i sadašnji zvaničnici nikada nisu potpuno zaboravili taj slučaj.
Zbog toga se svaka nova sumnja na izraelske obavještajne aktivnosti u Washingtonu posmatra mnogo ozbiljnije nego kada dolazi od drugih država.
Da li se rađa nova geopolitička realnost?
Najvažnije pitanje nije da li Izrael špijunira Ameriku. Najvažnije pitanje jeste zašto se takve priče pojavljuju baš sada. Odgovor vjerovatno leži u promjeni globalnih okolnosti. Svijet 2026. godine nije isti kao svijet prije deset ili dvadeset godina. Amerika više nije apsolutni gospodar međunarodnog poretka Kina raste.
Rusija ostaje faktor.
Bliski istok prolazi kroz duboke promjene.
Regionalne sile poput Turske, Saudijske Arabije i Irana pokušavaju redefinisati vlastite pozicije.
U takvom okruženju i savezništva se mijenjaju. Ne nestaju preko noći, ali postaju mnogo pragmatičnija. Odnosi se sve manje zasnivaju na emocijama, a sve više na interesima.
A interesi Washingtona i Tel Aviva danas nisu identični kao što su bili prije nekoliko godina.
Povjerenje je najvažnije oružje svakog saveza
Možda će američki i izraelski zvaničnici nastaviti negirati sve navode. Možda će se ispostaviti da su neke informacije pretjerane ili netačne. Možda će se trenutna kriza smiriti već za nekoliko mjeseci.
Ali jedna činjenica ostaje.
Čim se u američkom političkom i sigurnosnom establišmentu počne ozbiljno razgovarati o tome da li saveznik pokušava saznati šta se događa iza zatvorenih vrata Bijele kuće, problem više nije obavještajne prirode.
Problem je politički.
Jer nijedan savez ne opstaje samo zahvaljujući tenkovima, avionima, milijardama dolara pomoći ili zajedničkim vojnim bazama. Savezi opstaju zahvaljujući povjerenju.
A upravo je povjerenje danas postalo najugroženija valuta u odnosima između Washingtona i Tel Aviva. Zbog toga pitanje više nije da li Amerika i Izrael ostaju saveznici. Oni će vjerovatno ostati saveznici još dugo.
Pravo pitanje glasi: da li su još uvijek saveznici koji vjeruju jedni drugima?
A odgovor na to pitanje mogao bi odrediti budućnost cijelog Bliskog istoka.
