Bosna i Hercegovina ušla je u izbornu 2026. godinu, ali umjesto političke dinamike i ispunjavanja obećanja, realnost pokazuje suprotno – zastoje, odgađanja i tiho odustajanje od ključnih reformi. Dok bi u uređenijim sistemima izborna godina značila intenzivniji rad i približavanje biračima, u BiH ona sve češće postaje period u kojem se ozbiljna pitanja jednostavno – stave na čekanje.
Građani, ali i politički akteri, sve otvorenije prihvataju činjenicu da u narednim mjesecima teško može doći do usvajanja zakona od suštinskog značaja. To se posebno odnosi na reformske procese koji su direktno vezani za evropski put zemlje, ali i na mjere koje bi dugoročno mogle poboljšati kvalitet života.
Vladajuća koalicija, koja se nakon izbora 2022. godine hvalila brzinom formiranja Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, već odavno pokazuje znake duboke političke iscrpljenosti. Iako formalno opstaje, politički odnosi unutar vlasti su narušeni još tokom prošle godine, kada su otvoreni sukobi među partnerima postali svakodnevnica.
Jedno od pitanja koje je gotovo nestalo iz javnog fokusa jeste pokušaj smjene kadrova SNSD iz državnih institucija. Inicijativa stranaka tzv. Trojke rezultirala je tek djelimičnim ishodom – smjenom Nebojša Radmanović iz rukovodstva Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Sve ostalo ostalo je nedovršeno i bez političkog epiloga.
Sličnu sudbinu doživio je i Zakon o sudu Bosne i Hercegovine, jedan od ključnih uslova za otvaranje pregovora sa Evropska unija. Iako su tehnička pitanja djelimično usaglašena, politički spor oko sjedišta suda – između Istočnog Sarajeva i Banje Luke – ostao je neriješen. Time je još jednom potvrđeno da i najvažniji reformski zakoni mogu postati taoci političkih nadmudrivanja.
Zastoj je evidentan i kada je riječ o imenovanju glavnog pregovarača s Evropskom unijom. Stranke iz Federacije BiH odbijaju prijedlog da tu poziciju preuzme kadar SNSD-a, dok s druge strane ne postoji kompromisno rješenje. U međuvremenu, vrijeme prolazi – a s njim i prilike.
Najkonkretnije posljedice ovakvog zastoja mogli bi osjetiti građani kroz gubitak sredstava iz evropskog Plana rasta. Bosna i Hercegovina se obavezala na provođenje 113 reformi kroz Reformsku agendu, ali prvi rok – kraj prošle godine – nije ispunjen. Time je pokrenut jednogodišnji “grace period”, nakon kojeg bi zemlja mogla ostati bez čak 378 miliona eura.
Taj novac, koji uključuje i grantove i povoljne kredite, mogao bi biti preusmjeren drugim državama koje uspješno provode reforme. U političkom ambijentu u kojem dominira predizborna retorika, malo je naznaka da će potrebne mjere biti provedene na vrijeme.
Istovremeno, dugogodišnja pitanja poput implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava, uključujući slučajeve „Sejdić-Finci“ i „Zornić“, ostaju na margini političkog interesa. Iako su godinama predstavljani kao ključni za budućnost zemlje, danas se spominju gotovo isključivo u kontekstu političkih prepucavanja.
Izborna godina tako je još jednom potvrdila ustaljeni obrazac: teme koje su do jučer bile presudne za evropski put i institucionalni razvoj, sada služe prvenstveno kao alat u kampanji. Suštinske odluke odgađaju se za “neko novo vrijeme”, odnosno za period nakon izbora i formiranja nove vlasti.
Do tada, Bosna i Hercegovina ostaje u svojevrsnom političkom vakuumu – između ambicioznih reformskih ciljeva i realnosti u kojoj se malo toga zaista pomjera.
