Dok se u demokratskim društvima granica između državnih institucija i političkih stranaka smatra jednom od ključnih brana protiv zloupotrebe moći, u RS-u ta granica već godinama postaje sve nejasnija.
Najnoviji primjer korištenja bh. entitetskih resursa od strane Milorada Dodika ponovo je otvorio pitanje gdje završava funkcija javnog zvaničnika, a gdje počinje privilegija stranačkog lidera.
Predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) ponovo je koristio Helikopterski servis Republike Srpske, ali i službeno vozilo koje je namijenjeno potrebama najviših entitetskih institucija. Put u Mostar, gdje je prisustvovao sastanku sa predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice BiH Draganom Čovićem, za vlast u Republici Srpskoj predstavlja uobičajenu aktivnost političkog lidera, dok opozicija i dio javnosti u tome vide još jedan primjer miješanja partijskog interesa sa javnim resursima.
Suština problema nije samo u jednom letu ili jednom putovanju. Problem je mnogo dublji – pitanje je da li su institucije Republike Srpske postale servis jedne političke strukture ili još uvijek pripadaju svim građanima koji ih finansiraju.
Kada partijski lider dobije privilegije institucije
Milorad Dodik danas formalno ne obavlja funkciju predsjednika Republike Srpske. Nakon što je prestao biti entitetski predsjednik, tu poziciju preuzeo je drugi čovjek, dok je Dodik ostao predsjednik najveće političke stranke u ovom entitetu.
Upravo zbog toga svako korištenje resursa koji pripadaju institucijama zahtijeva mnogo jasnije objašnjenje nego ranije.
Ako predsjednik političke partije koristi helikopter koji je finansiran novcem građana, javnost ima pravo znati po kojem osnovu se to radi, ko je odobrio takvo korištenje i ko snosi troškove. U suprotnom, otvara se prostor za sumnju da se državna infrastruktura koristi kao logistička podrška jednoj političkoj organizaciji.
A to nije pitanje političkog ukusa, nego pitanje funkcionisanja institucija.
Jer javni resursi nisu vlasništvo nijedne stranke, nijednog lidera i nijedne političke elite. Oni pripadaju građanima.
Godine upozorenja, isti obrazac ponašanja
Ovo nije prvi put da se u javnosti problematizira Dodikovo korištenje entitetskih resursa. Godinama organizacije koje se bave borbom protiv korupcije upozoravaju na pojavu kada politički funkcioneri koriste ono što pripada institucijama za aktivnosti koje imaju stranački karakter.
Transparency International BiH ranije je ukazivao na slučajeve gdje su javni resursi korišteni u političke svrhe, dok je Centralna izborna komisija BiH utvrdila da je SNSD ranije ostvario nedozvoljenu nenovčanu donaciju kroz korištenje Helikopterskog servisa Republike Srpske za prevoz Dodika na stranačke skupove.
Uprkos tim upozorenjima, praksa se nije značajno promijenila.
Naprotiv, stvoren je politički ambijent u kojem se često podrazumijeva da najmoćniji ljudi mogu koristiti institucije kao produženu ruku vlastite politike.
Institucije ili privatna infrastruktura vlasti?
Najveća opasnost nije samo finansijski trošak jednog leta. Mnogo ozbiljniji problem jeste poruka koja se šalje građanima.
Kada građani vide da politički lider koristi helikopter, službena vozila i institucionalnu infrastrukturu za aktivnosti koje imaju političku dimenziju, stvara se osjećaj da pravila nisu ista za sve.
Jedni moraju poštovati procedure, plaćati vlastite troškove i odgovarati za svaki javni novac koji potroše. Drugi, čini se, imaju privilegiju da granice između države i stranke pomjeraju prema vlastitim potrebama.
U takvom sistemu institucije gube svoju neutralnost, a građani gube povjerenje.
Jer država nije jaka onda kada jedan političar ima na raspolaganju sve njene resurse. Država je jaka onda kada nijedan političar nije iznad njenih pravila.
Pitanje koje vlast izbjegava
Najjednostavnije pitanje u cijeloj priči jeste: u kojem svojstvu je Milorad Dodik putovao helikopterom Republike Srpske?
Ako je išao kao predstavnik institucije, onda javnost mora dobiti obrazloženje koja ga je institucija angažovala i zbog kojeg službenog razloga.
Ako je išao kao predsjednik SNSD-a na politički sastanak, onda se mora odgovoriti zbog čega troškove tog puta ne snosi stranka.
Sve između toga predstavlja sivu zonu koja pogoduje zloupotrebama.
U demokratskim državama upravo takve situacije zahtijevaju jasne odgovore, jer se povjerenje u institucije ne gradi riječima nego transparentnošću.
Helikopter kao simbol sistema
Slučaj Helikopterskog servisa RS postao je mnogo više od pitanja jednog prevoza. On je postao simbol šireg problema – odnosa politike prema institucijama.
Dugo godina u Republici Srpskoj postoji model u kojem jedna politička partija dominira gotovo svim ključnim polugama vlasti. Kada se u takvom sistemu zamagli razlika između stranačkog interesa i institucionalne funkcije, javni resursi lako postaju predmet političke kontrole.
Zato pitanje Dodikovog leta u Mostar i na Palama nije samo pitanje helikoptera.
To je pitanje principa.
Da li institucije RS služe građanima ili služe političkoj moći?
Odgovor na to pitanje nije važan samo zbog jednog političara ili jedne stranke. Važan je zbog budućnosti samih institucija i povjerenja ljudi koji ih finansiraju.
