Ciljani stambeni kompleks u Dohi – Izrael udario bez saglasnosti vlastite obavještajne službe...
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu odlučio je ići protiv volje vlastitih obavještajnih struktura i pokrenuti napad na Dohu, iako je Mossad otvoreno odbio da provede operaciju atentata na vođe Hamasa u Kataru. Umjesto precizne akcije agenata, Izrael je posegnuo za najgrubljom opcijom – zračnim udarom, koji je rezultirao civilnim žrtvama, diplomatskim skandalom i potpunim promašajem.
Inače, direktor Mossada David Barnea kategorički se usprotivio atentatu na lidere Hamasa u Kataru. Njegov prigovor nije bio tek tehnički, već strateški: Doha je ključni posrednik u pregovorima o prekidu vatre i oslobađanju izraelskih talaca, a udar u tom trenutku značio bi rušenje ionako krhkog procesa.
Netanyahu protiv sigurnosnog establišmenta
Unutar izraelskog sigurnosnog vrha postojao je svojevrstan konsenzus o potrebi “lovljenja” vođa Hamasa gdje god se nalazili. Ipak, Mossadovo odbijanje odražavalo je širi osjećaj uzdržanosti. Pored Barnee, i načelnik Generalštaba IDF-a, general-pukovnik Eyal Zamir, bio je protiv udara, upozoravajući da bi uništio pregovore. Nasuprot njima, ministar odbrane Yisrael Katz i ministar za strateška pitanja Ron Dermer snažno su gurali ideju napada.
Da bi osigurao prolaz odluke, Netanyahu je čak isključio Nitzana Alona, oficira zaduženog za dosije talaca, iz ključnog sastanka – svjestan da bi Alon gotovo sigurno bio protiv. Time je premijer faktički marginalizirao stručnjake i poslušao političke saveznike.
Rezultat: 15 izraelskih aviona ispalilo je desetine raketa na stambeni kompleks u Dohi. No, umjesto eliminacije Hamasa, meta je promašena. Umrli su rođaci članova Hamasove delegacije i jedan katarski oficir, dok su lideri, uključujući Khalila al-Hayyu, ostali netaknuti. Izrael je sam priznao da “nije postigao željeni cilj”.
Diplomatski udar na relaciji Tel Aviv – Doha
Napad je izazvao otvorenu krizu s Katarom, koji je udar okarakterisao kao “državni terorizam” i “izdaju procesa posredovanja”. Katarski premijer pred Vijećem sigurnosti UN-a potvrdio je da njegova zemlja neće odustati od diplomatskih napora, dok je Netanyahu odgovorio brutalnim ultimatumom:
“Ili protjerajte teroriste ili ih sudite. Ako vi ne, mi ćemo.”
Iza tih prijetnji, međutim, krije se složenija i licemjerna priča. Katar već godinama prima vođe Hamasa uz prešutnu saglasnost Izraela i SAD-a. Doha je više puta posredovala u pregovorima još od 2014, a sam Netanyahu je 2018. omogućio dotok katarskog novca u Gazu radi “ekonomske stabilnosti”. Još nedavno, nakon napada 7. oktobra, Netanyahu je hvalio ključnu ulogu Katara u pregovorima i poslao Barneu u Dohu da pregovara o taocima.
Netanyahuov obračun s Washingtonom i domaćom politikom
Zašto onda nagla promjena? Analitičari vjeruju da Netanyahu nije prvenstveno ciljao Hamas, nego je manevrisao zbog unutrašnje politike i odnosa s Washingtonom.
David Makovsky s Washingtonskog instituta smatra da je Barnea bio svjestan strateške vrijednosti katarskog posredovanja, dok je Netanyahu pregovore vidio kao prepreku za nastavak rata. Nimrod Novick, bivši izraelski zvaničnik, ide korak dalje: Netanyahu je želio sabotirati prijedlog administracije Donalda Trumpa o razmjeni talaca za primirje i istovremeno poslati upozorenje državama koje podržavaju palestinsku samostalnost.
Drugim riječima – Netanyahu nije ciljao samo Hamas, već i vlastite protivnike u Izraelu, Washingtonu i arapskom svijetu.
