Diplomatija nije poslovni ugovor. Memorandum između SAD-a i Irana je propao jer je izgrađen na logici transakcije, dok Bliski istok nastavlja funkcionirati prema logici ravnoteže snaga.
U međunarodnoj politici postoji stalno iskušenje: uvjerenje da se svaki sukob može riješiti ako strane sjednu za stol i pronađu dogovor koji koristi svima. Donald Trump je ovu filozofiju uzdigao na nivo doktrine. Vjerovao je da se njegovo iskustvo kao pregovarača i poduzetnika može prenijeti i u diplomatiju.
Države, prema ovom pristupu, se ne razlikuju mnogo od korporacija; one pregovaraju o interesima, vaguju troškove i završavaju kompromisom kada cijena sukoba postane veća od koristi.
Memorandum o razumijevanju između Sjedinjenih Američkih Država i Irana izgrađen je na ovoj logici. Nije bio historijski ugovor, niti konačni sporazum o iranskom nuklearnom programu. Bio je to politički prekid vatre, pokušaj privremenog zamrzavanja vojne eskalacije i davanja diplomatiji prostora za napredak.
Ali ovaj prozor se zatvorio mnogo ranije nego što se očekivalo.
Današnji američki napadi i iranska odmazda ne označavaju samo kraj memoranduma. Oni potkopavaju mnogo širu ideju: da se Bliskim istokom može upravljati istim principima koji funkcionišu u poslovnom svijetu.
Ovo je bila fundamentalna greška.
U poslovanju, ugovori se zasnivaju na zakonu, arbitraži i ekonomskom interesu. U geopolitici, sporazumi se zasnivaju na povjerenju, ravnoteži snaga i percepciji sigurnosti. Kada povjerenja nema, svaki dokument ostaje samo komad papira.
Iran ne vidi svoj odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama kao trgovinske pregovore. Za Islamsku Republiku, sukob s Washingtonom je dio njenog političkog identiteta od Islamske revolucije 1979. godine. U toj logici, otpor nije samo strategija; on je izvor legitimnosti za režim. Svaki kompromis koji se doživljava kao predaja pred američkim pritiskom mogao bi imati ozbiljnije domaće političke posljedice od samih sankcija.
Washington je također napravio vlastite proračune. Trumpova administracija oslanjala se na strategiju "maksimalnog pritiska": ekonomske sankcije, demonstracija sile i spremnost na pregovore. Ideja je bila jednostavna: povećanje troškova sukoba prisililo bi Teheran da prihvati povoljnije uvjete.
U teoriji je ovo izgledalo uvjerljivo. U praksi je proizvelo suprotan efekat.
Što se pritisak više povećavao, to je iransko rukovodstvo postajalo sve uvjerenije da će se svaki ustupak protumačiti kao znak slabosti. Kao rezultat toga, svaki američki napad zahtijevao je protivnapad. Svaki iranski odgovor opravdavao je još jednu američku operaciju. Diplomatija je postala talac logike osvete.
Ali neuspjeh nije povezan samo s dvije prijestolnice.
Bliski istok nije šahovska tabla na kojoj se kreću samo Vašington i Teheran. Izrael, monarhije Perzijskog zaliva, Turska, Rusija, Kina i mreža nedržavnih aktera utiču na ovu jednačinu; od milicija u Iraku i Siriji do naoružanih grupa u Libanu i Jemenu. Svaki od njih ima svoje interese, crvene linije i strateške proračune.
To znači da čak i najbolji bilateralni sporazum može biti poremećen lokalnim incidentom, napadom dronom, raketom lansiranom od strane savezničke grupe ili političkom odlukom donesenom van pregovaračkog stola.
Još jedna slabost memoranduma bio je nedostatak međunarodnih garancija.
Sporazumi koji su opstali kroz historiju nisu se oslanjali isključivo na političku volju lidera. Imali su mehanizme praćenja, nadzorne institucije, međunarodne garantore i jasne procedure za upravljanje krizama. Kada oni izostanu, sporazum zavisi od političke klime dana. A politička klima se mijenja mnogo brže od diplomatskih tekstova.
Za Evropu, neuspjeh memoranduma je poziv na buđenje. Kontinent ostaje ovisan o stabilnosti Bliskog istoka u pogledu snabdijevanja energijom, pomorske sigurnosti i kontrole migracijskih tokova. Svaka kriza u Hormuzu gotovo se odmah odražava na tržištima i evropskoj ekonomiji. Zato Brisel ima vitalni interes da diplomatija prevlada nad logikom eskalacije.
Diplomatija se ne može svesti na transakcijski proces. Međunarodni sporazumi ne funkcionišu samo zato što strane imaju ekonomski interes. Oni funkcionišu kada grade povjerenje, kada nude garancije i kada se bave uzrocima sukoba, a ne samo njegovim posljedicama.
Ako memorandum propadne nakon prvog vojnog udara, problem nije samo u onom koji krši sporazum. Problem je sama arhitektura sporazuma.
I upravo tu leži neuspjeh "poslovne diplomatije". Ona pretpostavlja da se države ponašaju kao kompanije. Ali historija pokazuje da se države ponašaju kao političke sile, vođene historijskim pamćenjem, identitetom, percepcijom prijetnji i ambicijom da održe prestiž.
Ovo se ne mjeri finansijskim bilansima stanja i ne rješava se logikom komercijalnog ugovora.
Današnja bombardiranja ne označavaju samo neuspjeh memoranduma. Ona označavaju kraj iluzije da se mir može graditi pritiskom. Historija diplomatije je više puta pokazala da je suprotno istinito: bez povjerenja nema trajnog sporazuma, a bez trajnih sporazuma nema mira.
