Već više od petnaest godina, svaka ozbiljna rasprava o privatizaciji javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini nailazi na dobro organizovani zid – zid interesa, straha i partijske moći. Ovaj otpor nikada nije bio vođen brigom za javni interes, već očajem da se zadrži kontrola nad najvažnijim izvorom političke snage: zapošljavanjem, tenderima i budžetskim tokovima.
Tokom tog perioda, javna preduzeća postala su utočišta stranačkih kadrova, rodbine i prijatelja. Ovdje nije bilo tržišne privatizacije, već privatizacije “po porodično-stranačkom principu”. Radna mjesta nisu dobijali najbolji, već najbliži. I danas je situacija ista: konkursi služe da potvrde unaprijed određene kandidate, direktori se imenuju bez iskustva i reference, a tenderi se dodjeljuju po unaprijed dogovorenim pravilima. Posljedice ovakvog sistema vidljive su na svakom koraku.
Građani i privreda, koji sve to finansiraju kroz poreze i račune, zauzvrat dobijaju gradove zatrpane smećem, neuređene i nesigurne saobraćajnice, zapuštene javne površine i infrastrukturu koja često predstavlja opasnost. Najskuplje usluge u zemlji donose najlošiji kvalitet, jer oni koji bi trebali da brinu o njima – jednostavno, ne brinu.
Ako Bosna i Hercegovina godinama tapka u mjestu kada je riječ o formalnom članstvu u Evropskoj uniji, barem je vrijeme da počnemo primjenjivati evropske standarde. Jedan od ključnih principa jeste jasno razdvajanje politike i upravljanja javnim resursima, uz snažnu konkurenciju i odgovornost. U većini evropskih zemalja, komunalne usluge – od odvoza otpada, preko održavanja javne rasvjete, do održavanja infrastrukture – organizovane su kroz efikasne modele javno-privatnog partnerstva ili kroz privatne kompanije koje posluju pod strogim regulatornim okvirom. Takvi sistemi donose ono što kod nas nedostaje: efikasnost, transparentnost i mjerljivo visoke standarde kvaliteta.
Vrijeme je da Bosna i Hercegovina povuče jasnu liniju. Strateška preduzeća, poput telekomunikacija, namjenske industrije i elektroenergetskog sektora, trebaju ostati pod kontrolom države, uz duboke reforme upravljanja i depolitizaciju. Ali sve ostalo mora biti otvoreno tržištu, konkurenciji i profesionalnom menadžmentu.
Privatizacija u ovom kontekstu ne znači rasprodaju. Ona znači kraj partijskog zapošljavanja, kraj zatvorenih tendera i početak sistema u kojem se zna ko odgovara za rezultat.
Ako vlasti u Bosni i Hercegovini zaista žele pokazati odgovornost, trenutak je sada. Ili će reformisati sistem i otvoriti ga prema evropskim standardima, ili će nastaviti čuvati model koji odavno dokazuje da ne služi građanima – nego isključivo samima sebi.
