U zemlji u kojoj se prirodne nesreće tretiraju kao statistika, a građani kao višak, vlast je odlučila da budžetsku rezervu – fond koji postoji da se spašavaju životi, domovi i infrastruktura – pretvori u novogodišnju vreću poklona za dobro umrežene, partijski podobne i politički korisne.
Umjesto da se saniraju štete od poplava, klizišta i požara, osam miliona maraka završilo je u rukama „udruženja“ o kojima niko nikada nije čuo, klubova koji nemaju ni tri člana, i kulturnih manifestacija toliko „poznatih“ da ih nisu čuli ni stanovnici mjesta u kojima se navodno održavaju. Da je situacija manje tragična, bila bi komedija.
Nije bilo javnog poziva. Nije bilo kriterija. Nije bilo kontrole. Ko nije znao da treba tražiti – nije dobio. Ko je znao – dobio je. Jednostavno, primitivno, ali funkcionalno. Budžetska rezerva tako prestaje biti zaštitni mehanizam države i postaje bankomat bez PIN-a za privilegovane.
I naravno – nema obaveze izvještavanja šta se uradilo s parama. Država, koja građanima šalje inspekcije zbog 10 maraka poreza, daje milione bez ikakve potrebe da se objasni gdje su završili. To nije pomoć, to je poklon. „Evo pare, ne javljaj se više.“ U svakoj normalnoj zemlji to se zove zloupotreba javnih sredstava.
U Bosni i Hercegovini – to se zove „rad Vijeća ministara“.
Slične sheme vidimo svuda: poticaji za stočarstvo odlaze ljudima bez stoke i bez štala, sredstva za razvoj dobijaju oni koji ne znaju razviti ni kućnu bilježnicu, a revizori iz godine u godinu ponavljaju isto – nema procedura, nema pravila, nema odgovornosti. To je sistemski kriminal koji se predstavlja kao državna politika.
TikTok politika kao simptom raspada
Dok se budžetska rezerva dijeli kao bombonjera, ministri se takmiče ko će napraviti zabavniji viralni video. Plesni trendovi, memovi, „haos najava“, filteri i montaže. Država izgleda kao da je vodi tim mladih kreatora koji se pripremaju za finale nekog reality showa, a ne ljudi odgovorni za puteve, prelaze, bezbjednost i strategije.
Kao najnoviji primjer: ozbiljan problem Šćepan Polja, najopasniji putni čvor na ulazu u Crnu Goru, prezentira se kroz TikTok estetikom. Kao da se priča o otvaranju nove igraonice, a ne o cesti na kojoj ljudi godinama ginu. S jedne strane – Crna Gora završila svoj dio posla. S naše – blato, odroni, improvizacija i rizik. Ali ko će o tome, kad video može biti „hajp“?
Vlast kao da je uvjerena da, ako im montiraš tranziciju i staviš popularnu pjesmu u pozadinu, problem prestaje da postoji.
„Dan sa premijerom“ – reality show za spas Vlade
U trend se uključio i premijer Kantona Sarajevo, koji najavljuje da će odgovarati na Redditu, ali se ne pojavljuje. Najavljuje da će „provoditi dane“ s različitim grupama – prijevoznicima, studentima, ko zna kim sljedeći put. Kao influencer koji pravi serijal „24 sata sa…“.
A istina je jednostavna: stanje ne treba otkrivati, jer svi već znaju kako izgleda. Ne treba ti „dan sa premijerom“ da vidiš da studentski domovi prokišnjavaju, da grijanje često ne radi, da se ljudi žale godinama. Ali naravno – sve će magično biti sređeno baš onog dana kad premijer dođe, jer se institucije već trude da dekor bude lijep.
To nije politika. To je infantilna inscenacija.
Studentski bunt kao jedini tračak nade
I dok vlast snima videosadržaje, studenti izlaze na proteste. Oni, koji imaju najviše energije i najviše razloga da ostanu ili odu, jedini pokazuju ono što građani već odavno potiskuju – nezadovoljstvo. Bunt. Potrebu za promjenama. Oni su jedina grupa koja još vjeruje da društvo može da se probudi i počne uklanjati nakaradni sistem koji decenijama jede resurse, perspektivu i vjeru.
„Godine koje su pojeli skakavci“ — ali sada već decenije
Ova godina, baš kao i prethodne, ulazi u katalog „godina koje su pojeli skakavci“. Samo što je u našoj realnosti skakavcima trebalo jedno ljeto, a političarima trideset godina da unište sve i ostave zemlju zaduženu, osiromašenu i bez nade. Globalne krize samo su dodatni teret – ali domaći politički konzumni aparat je onaj koji guta sve pred sobom.
I dok se vlast bogati, narod propada. I dok se milijarde troše bez nadzora, mi ne mrdamo. Ostajemo u začaranom krugu glasanja „za svoje“, glasanja „protiv onih drugih“, glasanja iz straha, inercije i navike.
Vrijeme je da to prestane. Vrijeme je da se glasovi daju onima koji nešto zaista rade, a ne onima koji glume, snimaju, dijele, obećavaju i uzimaju. Vrijeme je da se pritisak vrati tamo gdje treba – na institucije koje doslovno zadužujemo svojom šutnjom.
Jer dok mi šutimo, skakavci jedu. I ne jedu više godine – jedu decenije. I jedu sve dok im neko ne uzme i tanjir i viljušku.
