AMERIČKI PRITISAK, EVROPSKA STRATEGIJA I BOSANSKA OVISNOST O RUSKOM GASU

Južna interkonekcija: Kako se konačno razmrdao strateški projekt koji mijenja gasnu mapu BiH

Juzna Interkonekcija

Nakon godina zastoja, političkih blokada i beskrajnih prepucavanja, projekt plinovoda Južna interkonekcija konačno ulazi u fazu konkretizacije. Ovaj projekt nije samo još jedna infrastrukturna ambicija – on je ključni geopolitički alat koji mijenja pravila igre u Bosni i Hercegovini i širem regionu. Najveći pokretač tog procesa su Sjedinjene Američke Države, kojima je stabilnost snabdijevanja jugoistočne Evrope, kao i smanjenje ruskog energetskog utjecaja, strateški prioritet.

Američki pritisak ubrzao odluke u FBiH

Posljednjih mjeseci SAD su intenzivirale diplomatske aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Tek nakon snažnih američkih zahtjeva oba doma Parlamenta Federacije BiH usvojili su Zakon o južnoj interkonekciji. U Ambasadi SAD-a održan je i sastanak s predstavnicima vladajućih političkih struktura u Federaciji, gdje je predstavljena mogućnost da novi plinovod bude stavljen pod američku koncesiju — rješenje koje bi garantovalo pravnu stabilnost, ali i kontrolu nad ključnim energentom u osjetljivom evropskom okruženju.

Kraj ovisnosti o ruskom plinu?

Izgradnja Južne interkonekcije prva je realna šansa da Bosna i Hercegovina smanji zavisnost od ruskog gasa. Novi pravac trebao bi donositi ukapljeni prirodni gas (LNG) iz terminala na Krku u Hrvatskoj. Ulazna tačka budućeg plinovoda bit će kod Zagvozda, u dalmatinskom zaleđu, a potom će mreža ići prema Posušju, Mostaru, Novom Travniku i Travniku, te se povezati s postojećom gasnom infrastrukturom prema Sarajevu i dalje prema istoku.

Time se prvi put otvara mogućnost da BiH ima alternativni, konkurentan i stabilan pravac snabdijevanja.

Šta je uopće LNG i zašto je bitan?

LNG je prirodni gas ohlađen na ekstremno niske temperature, čime prelazi u tečno stanje. To omogućava da se njegova zapremina smanji više od 600 puta, pa se može transportovati tankerima tamo gdje gasovodi ne postoje. Tek na terminalu se vraća u gasovito stanje i šalje dalje kroz mreže cjevovoda.

Iako LNG ostaje fosilno gorivo, smatra se znatno čišćim od uglja i nafte. Emisije štetnih čestica i sumpordioksida su drastično niže, a i ugljendioksid je manje zastupljen. Zato mnoge države LNG koriste kao tranzicijsko gorivo u prelasku na obnovljive izvore.

Kuda će gas putovati: od tankera do domaćinstava u BiH

Put LNG-a izgleda ovako:

  • Tankeri dopremaju tečni gas do terminala na Krku.

  • Na terminalu se gas regasificira – vraća u gasovito stanje.

  • Od tamo ulazi u hrvatsku mrežu gasovoda.

  • Gradi se nova dionica od Splita do Zagvozda.

  • Iz Zagvozda kreće trasa prema Bosni i Hercegovini.

Budući da terminal na Krku već sada prima približno dvije trećine američkog LNG-a, često se stiče dojam da će novi plinovod isključivo uvoziti američki gas. Međutim, LNG je globalna roba – terminali primaju isporuke iz Katara, zemalja Bliskog istoka, pa i drugih svjetskih regija. Upravo ta raznolikost izvora i jeste ključ Južne interkonekcije.

Otvaranje vrata Kaspijskom regionu i Jadransko-jonskom gasovodu

Ako se paralelno realizuje i Jadransko-jonski gasovod (IAP), koji spaja Hrvatsku s Crnom Gorom i Albanijom, Bosna i Hercegovina bi se mogla povezati i s Transjadranskim gasovodom (TAP). Time bi naša zemlja dobila pristup gasu iz Azerbejdžana i Kaspijskog basena — jednoj od strateški najvažnijih ne-ruskih destinacija prirodnog gasa.

Drugim riječima, kroz Bosnu i Hercegovinu bi se napokon moglo kretati više različitih tokova gasa, što je jedan od prioriteta evropskog plana REPowerEU kojim se do 2028. želi potpuno eliminirati ruski gas iz evropskih tokova.

Da li će gas biti jeftiniji? Teško. Ali tu nije suština.

Globalno tržište određuje cijenu gasa, a historijski gledano — cijene skoro uvijek rastu. U tom kontekstu ruski gas je najjeftiniji, ali i najrizičniji s političkog aspekta. Južna interkonekcija ne obećava niže cijene, ali donosi sigurnost snabdijevanja — što je, u trenutnoj geopolitičkoj klimi, važnije od same cijene.

U Bosni i Hercegovini trenutna potrošnja ruskog gasa iznosi oko 250 miliona m³ godišnje. Federacija troši oko 75% te količine, dok se ostatak odnosi na Republiku Srpsku. Najveći potrošač je Sarajevo, gdje gas čini okosnicu sistema centralnog grijanja.

No, ostaje otvoreno pitanje — hoće li novi potrošači uopće postojati? Primjer Travnika, gdje je gasovod izgrađen ali gas nikad nije potekao, pokazuje da infrastruktura sama po sebi ne garantuje potrošnju.

Koliko košta i ko plaća?

Izgradnja Južne interkonekcije procjenjuje se na oko pola milijarde dolara. Bosna i Hercegovina takvu investiciju ne može sama isfinansirati. Projekt će najvjerovatnije finansirati američke i evropske razvojne banke i fondovi. Ova činjenica puno govori: ko finansira — taj i određuje pravila.

Hoće li Hrvatska postati energetsko čvorište regiona?

Vrlo vjerovatno da — ali ne sama. U kombinaciji s IAP-om i TAP-om Hrvatska postaje ključni koridor za transport LNG-a i prirodnog gasa prema Balkanu. Međutim, Bosna i Hercegovina time također dobija stratešku ulogu: gas koji ulazi kod nas može ići dalje prema sjeveroistoku Evrope, naročito državama koje nemaju izlaz na more.

Republika Srpska nakon prestanka ruskog gasa

S obustavom ruskog plina Republika Srpska bi bila u istoj poziciji kao i Srbija — morala bi se priključiti novim pravcima. Ali ključna stvar je da BiH funkcionalno može raditi samo kao jedinstven gasni sistem. Bez jedinstvenog zakona, jasnog regulatora i zajedničkih tarifa, svaka interkonekcija gubi smisao.

Upravo zato se sve više govori o nužnosti zajedničkog državnog okvira koji bi definisao pravila, omogućio investicije i spriječio da BiH postane energetski izolovano ostrvo u Evropi koja ubrzano diversifikuje snabdijevanje.

Vrijeme curi, geopolitička mapa se mijenja

Južna interkonekcija je mnogo više od plinovoda — to je test sposobnosti Bosne i Hercegovine da izađe iz energetskog vakuma i da se uklopi u evropsku arhitekturu snabdijevanja. Kada ovaj projekt bude završen, Bosna i Hercegovina po prvi put neće zavisiti od jednog jedinog dobavljača. Time se otvara potpuno novi energetski pejzaž, ali i nova politička dinamika.

Hoće li BiH uspjeti iskoristiti šansu? To više ne zavisi od tehnologije, niti od investitora — nego isključivo od domaće politike.


Znate više o temi ili prijavi grešku Komentari