Ovaj pristup je kodificiran u Strateškom konceptu iz 2022. godine...
Odvraćanje je, u suštini, sposobnost promjene protivnikovih kalkulacija troškova i koristi, uvjeravajući ga da ne poduzima neprijateljske akcije. Funkcioniše samo kada protivnik jasno razumije da troškovi agresije nadmašuju sve potencijalne dobitke.
Strateški, odvraćanje se oslanja na tri ključna elementa: sposobnost uskraćivanja dobitaka ili nametanja troškova, kredibilitet kroz dosljedno ponašanje i vidljivu odlučnost, te komunikaciju jasnih ciljeva, pragova i posljedica.
NATO smatra odvraćanje temeljem svoje ukupne strategije. Ono služi za sprječavanje kriza i rata, održavanje kohezije Alijanse i upravljanje eskalacijom u sve složenijem sigurnosnom okruženju. U kontekstu obilježenom konkurencijom velikih sila, hibridnim prijetnjama, sajber napadima i zamagljenim granicama između mira i sukoba, odvraćanje ostaje fundamentalna misija za kolektivnu sigurnost saveznika.
Od svog osnivanja, NATO je koristio odvraćanje kao centralno sredstvo za izbjegavanje rata. Tokom Hladnog rata, Alijansa je ovaj pristup izgradila oko kombinacije konvencionalne odbrane i nuklearnog odvraćanja. Vremenom su rizici od eskalacije gurnuli NATO ka doktrini fleksibilnog odgovora, koja je nudila postepene vojne opcije i naglašavala upravljanje eskalacijom kao strateški princip.
Danas je ovaj pristup kodificiran u Strateškom konceptu iz 2022. godine, što odražava činjenicu da se prijetnje pojavljuju u svim domenima, kopnu, zraku, moru, svemiru, kibernetičkom prostoru i informacijama. NATO-ov pristup odvraćanju i odbrani zasniva se na sveobuhvatnom, višedomenskom i prijetnjama svjesnom pristupu. Njegov cilj je odvraćanje bilo kakvog oblika prisile ili agresije protiv saveznika putem političkog jedinstva i integriranih vojnih sposobnosti. Pored prijetnje odlučnim kolektivnim vojnim odgovorom, NATO ima za cilj oblikovati strateško okruženje tako da agresija postane neugodna i neizvodljiva.
Saveznička komanda za transformaciju (ACT) igra ključnu ulogu u jačanju NATO-ove pozicije odvraćanja. Analizira strateško okruženje, razvija nove koncepte, provodi vježbe i ratne igre, podržava dijaloge na visokom nivou i integrira nove tehnologije, pomažući Alijansi da se prilagodi promjenjivim prijetnjama.
Stručnjaci naglašavaju da odvraćanje funkcioniše samo ako NATO kontroliše put od mira do sukoba. U današnjem okruženju, eskalacija više nije linearna niti predvidljiva, što njeno upravljanje čini bitnom komponentom kredibilnog odvraćanja.
U tom kontekstu, odvraćanje ostaje ne samo preventivno sredstvo, već i ključni mehanizam za održavanje stabilnosti i sigurnosti u euroatlantskoj regiji.
