Dok preživjele žrtve, porodice i civilizovani svijet obilježavaju 31. godišnjicu genocida u Srebrenici, iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska ponovo stižu koordinirane, radikalne poruke koje duboko vrijeđaju dostojanstvo žrtava.
Umjesto pijeteta i suočavanja s prošlošću, politički vrh ovog entiteta i njihovi sateliti koriste dane sjećanja na najveći zločin na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata za jeftino skretanje pažnje i raspirivanje nacionalističkih strasti.
Jedan od dežurnih provokatora koji, zajedno sa svojim istomišljenicima iz manjeg bh. entiteta, agresivno odbija prihvatiti međunarodne presude i priznati genocid, jeste i bivši ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, Nenad Nešić.
Upravo u trenucima kada se u Potočarima ukopavaju posmrtni ostaci žrtava, Nešić je na društvenim mrežama objavio videozapis s porukom ispisanom ćirilicom: „Svuda pođi i svojoj kući dođi. Srpska je naša kuća!“.
Ova naizgled benigna narodna izreka u Nešićevoj režiji i u ovom specifičnom tajmingu poprima potpuno drugu, zloslutnu dimenziju. Ona nije ništa drugo do perfidni politički performans i svjesno tempirana provokacija s ciljem homogenizacije radikalnog biračkog tijela. Nazivati entitet "ekskluzivnom kućom" samo jednog naroda, i to u danima kada se komemoriraju žrtve politike koja je krvlju i genocidom etnički očistila taj isti prostor, predstavlja vrhunac moralnog posrnuća i političkog bezobrazluka.
Objava je odmah privukla veliku pažnju i izazvala oštre rasprave na društvenim mrežama. Dok radikalni krugovi slave ovakve istupe kao čin navodnog patriotizma, u većem dijelu javnosti s pravom preovladava zgražavanje.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da Nešić nije izolovan slučaj, već ogledalo sistemske politike unutar entiteta RS. Negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca postali su zvanični narativ koji se pojačava svakog jula. Ovakve poruke jasno pokazuju da političke elite u RS-u ne žele stabilnost niti suživot, već svjesno održavaju stanje zamrznutog konflikta.
Dok se porodice ubijenih Srebreničana suočavaju s neprolaznom boli, političari poput Nešića nude jeftini populizam i provokacije, dokazujući da im ljudski životi i istina ne znače ništa u poređenju sa sopstvenim političkim opstankom.
