Aktuelni sukob na relaciji Sjedinjene Američke Države – Izrael – Iran ne predstavlja samo još jednu epizodu u dugotrajnoj regionalnoj nestabilnosti. On potencijalno označava početak fundamentalne promjene sigurnosne arhitekture Bliskog istoka – promjene u kojoj nuklearno oružje ponovo dolazi u centar strateških kalkulacija.
U srži problema nalazi se paradoks: dok Washington, predvođen predsjednikom Donald Trump, tvrdi da vojnim pritiskom pokušava spriječiti Iran da razvije atomsku bombu, brojni analitičari upozoravaju da bi upravo takva politika mogla proizvesti suprotan efekat – ubrzati iransku odluku da pređe nuklearni prag.
Decenijama je Teheran vodio politiku takozvane „nuklearne latencije“ – posjedovanja tehničkih kapaciteta bez formalnog razvoja oružja. Ta strategija omogućavala je Iranu da balansira između odvraćanja i izbjegavanja direktne konfrontacije. Međutim, direktni napadi na nuklearne objekte tokom ovog konflikta mogli bi uništiti upravo tu ravnotežu.
Logika nuklearnog odvraćanja, koja se oslanja na strah od uzajamnog uništenja, već je ranije oblikovala ponašanje država poput Sjeverna Koreja. U tom slučaju, nuklearni arsenal nije samo vojni alat, već politički štit koji režim čini gotovo nedodirljivim za vanjsku intervenciju. Upravo ta lekcija sve češće se spominje u kontekstu Irana.
Suprotan primjer predstavlja Ukrajina, koja se 1994. godine odrekla svog nuklearnog arsenala kroz Budimpeštanski memorandum. Današnja realnost rata s Rusija često se u analitičkim krugovima koristi kao argument da je nuklearno oružje krajnja garancija suvereniteta – bez obzira na međunarodne sporazume.
U tom kontekstu, sve glasnije rasprave unutar Irana o mogućem napuštanju Sporazum o neširenju nuklearnog oružja predstavljaju alarm za globalni sigurnosni sistem. Taj sporazum, koji čini temelj međunarodne kontrole nuklearnog naoružanja, mogao bi pretrpjeti ozbiljan udarac ukoliko jedna od ključnih regionalnih sila odluči napustiti njegove okvire.
Posljedice takvog poteza ne bi bile ograničene samo na Iran. U državama Perzijskog zaljeva već sada tinja dilema: mogu li se osloniti na sigurnosne garancije SAD-a ili moraju razvijati vlastite kapacitete? Saudijska Arabija, predvođena prijestolonasljednikom Mohammed bin Salman, već je jasno poručila da će razviti nuklearno oružje ukoliko Iran to učini.
Istovremeno, Ujedinjeni Arapski Emirati već posjeduju civilne nuklearne kapacitete, dok Egipat i Turska razvijaju dugoročne nuklearne programe. Iako su ovi projekti za sada usmjereni na energetiku, granica između civilne i vojne upotrebe tehnologije često je politička, a ne tehnička.
Dodatnu složenost unosi globalni kontekst. Kina i Rusija, iako formalno podržavaju režim neširenja, kroz tehnološku i ekonomsku saradnju mogu indirektno utjecati na razvoj nuklearnih kapaciteta u regionu. Time Bliski istok postaje i prostor šire geopolitičke konkurencije velikih sila.
Ključno pitanje više nije hoće li doći do nuklearne proliferacije, već u kojem obliku i kojim tempom. Čak i bez formalnog razvoja nuklearnog oružja, sama percepcija da bi ga neka država mogla brzo proizvesti dovoljna je da pokrene lančanu reakciju nepovjerenja i naoružavanja.
U takvom okruženju, tradicionalni koncepti sigurnosti gube na snazi. Savezništva postaju fluidnija, a međunarodni sporazumi sve slabiji. Ono što ostaje kao jedina održiva alternativa jeste regionalni sigurnosni dijalog – ali upravo je on danas najteže ostvariv, nakon eskalacije sukoba i dubokog nepovjerenja među akterima.
Bliski istok se tako nalazi na prekretnici: ili će pronaći novi model kolektivne sigurnosti, ili će ući u eru u kojoj će nuklearna neizvjesnost postati nova normalnost.
