Kada se govori o političkoj dinamici u Federaciji Bosne i Hercegovine, rijetko koja odluka izaziva toliko pažnje kao intervencija visokog predstavnika.
U izbornoj noći 2022. godine, Christian Schmidt donio je odluku koja je, s jedne strane, formalno poštovala postojeći ustavni okvir, a s druge strane – još jednom učvrstila političku dominaciju HDZ-a BiH nad Federacijom. No, njene implikacije tek su postale jasne nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Zlatan Begić protiv BiH, koji je prepoznat kao ključni indikator ustavne diskriminacije.
Naime, Schmidt je zadržao princip po kojem predsjednik i dva potpredsjednika Federacije moraju biti iz reda konstitutivnih naroda – Bošnjak, Hrvat i Srbin. Jedina promjena koju je uveo odnosila se na broj delegata potrebnih za kandidaturu u Domu naroda Federacije BiH. Ta naizgled tehnička intervencija, u suštini, osigurala je HDZ-u mogućnost da praktično sam bira svog kandidata za (pot)predsjednika.
Po važećim odredbama Ustava FBiH, svaki od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata, uz uvjet da najmanje jedanaest delegata podržava kandidata iz svog naroda. Rezultat: HDZ je dobio gotovo automatski kontrolni mehanizam nad funkcijom potpredsjednika, jer kantoni pod njegovom političkom dominacijom imaju dovoljan broj delegata da osiguraju izbor vlastitog kandidata.
Ovaj model izbora – iako formalno u skladu s Ustavom – i dalje diskriminira pripadnike “ostalih” naroda, jer im ne dopušta da delegiraju vlastite predstavnike na najvišim funkcijama u Federaciji. Evropski sud za ljudska prava jasno je utvrdio da ovakva odredba krši član 14. i Protokol 12 Konvencije o ljudskim pravima, jer stvara institucionalne barijere za jednak pristup svim građanima bez obzira na etničku pripadnost.
Zanimljivo je da ovo nije prvi put da odredbe Ustava Federacije BiH dobijaju epitet diskriminatornih. Još 2015. godine, Ustavni sud BiH, odlučujući po zahtjevu člana Predsjedništva Željka Komšića, proglasio je tadašnje odredbe o izboru predsjednika i potpredsjednika FBiH neusklađenima s Evropskom konvencijom. Tada je utvrđeno da “najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i potpredsjednike”, što efektivno onemogućava predstavnike ostalih da utiču na izbor najviših funkcionera.
No, u praksi, presuda iz 2015. godine nije provedena zbog, kako je obrazloženo, “nedostatka političkih uslova”. Godinama je diskriminatorna odredba ostala na snazi, sve dok Schmidt nije odlučio intervenirati 2022. godine – ali opet, zadržavajući isti princip izbora. Na taj način, promjena broja delegata služila je samo jačanju već postojeće političke moći HDZ-a, a ne korekciji ustavne nejednakosti.
Šta presuda u slučaju Begić znači za budućnost Federacije BiH? Prije svega, nameće potrebu za izmjenom ustavnih odredbi kako bi se omogućilo da i pripadnici “ostalih” delegiraju vlastitog (pot)predsjednika. U praksi, to znači da bi izbor rukovodstva Federacije mogao biti premješten u Predstavnički dom ili da bi se u Domu naroda morala uspostaviti nova proporcionalna pravila, čime bi se smanjila kontrola HDZ-a nad izborom funkcija.
Analitičari ističu da je Schmidt, znajući političku situaciju, svjesno manipulirao brojem delegata kako bi HDZ zadržao ključnu poziciju u Federaciji, dok formalno izgleda da se radi o tehničkoj ustavnoj korekciji. Odluka ESLJP, međutim, stavlja cijelu konstrukciju pod znak pitanja i otvara pravni put za ravnopravniji izbor (pot)predsjednika, čime bi se mogla prekinuti višedecenijska praksa etnički selektivne kontrole Federacije.
U konačnici, slučaj Begić predstavlja više od pravnog spora – on je pokazatelj kako tehničke ustavne intervencije, čak i kada izgledaju benigno, mogu produbiti postojeće političke nejednakosti. I dok visoki predstavnik Schmidt ima zakonsku mogućnost nametanja odluka, evropski standardi ljudskih prava jasno postavljaju granicu: nijedna etnička skupina ne smije biti privilegovana ili marginalizirana u procesu izbora najviših političkih funkcija. Za Federaciju BiH, to znači da se pred njom nalazi nužna ustavna reforma, koja će testirati sposobnost političkih aktera da prihvate ravnopravnost svih građana, a ne samo stabilnost postojeće etnički selektivne dominacije.
