Nije lah(ko) to priznati, ali je krajnje vrijeme da se kaže naglas, bez uvijanja, bez patriotizma za naslovnicu i bez lažnog optimizma: najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini danas ne vode državnici, već politički patuljci s prenapuhanim egom i zakržljalom državotvornom sviješću.
Ljudi koji se kunu u narod samo kad im treba glas, a državu vide kao bankomat, stranački plijen i privatni feud.
Oni nisu nesposobni slučajno. Oni su sistemski nesposobni, jer sistem u kojem djeluju ne traži znanje, odgovornost ni viziju – traži poslušnost, bezobrazluk i spremnost da se pregazi sve što stoji između funkcije i lične koristi. Njihova nacionalna svijest je tanka poput zere, ali je zato ego ogroman, bahat i opasan. I što je najgore – ne osjećaju ni trunku srama.
Godinama gledamo isti film: nesposobni se predstavljaju kao spasioci, mediokriteti kao lideri, a sitni interesdžije kao “historijske figure”. Umjesto dogovora – svađe. Umjesto strategije – improvizacija. Umjesto državnog interesa – lični, stranački, porodični.
Država se ne gradi, država se troši.
I onda se čovjek sasvim legitimno zapita:
Da li bi se iko od ovih “velikih patriota” ikada kandidovao kada bi politika nosila stvarnu odgovornost?
Zamislimo samo jedan jedini uslov za ulazak u politiku – ugovor, crno na bijelo, bez rupa i sitnih slova:
“U slučaju krađe, pronevjere, zloupotrebe položaja, izdaje državnih interesa ili svjesnog nanošenja štete državi i narodu, saglasan sam da budem osuđen na doživotni zatvor ili, u zavisnosti od težine djela, na najstrožu kaznu, uz potpuno oduzimanje imovine meni i članovima moje uže porodice stečene tokom mog političkog djelovanja.”
Koliko bi ih ostalo u salama?
Koliko bi ih se sutra pojavilo pred biračima?
Koliko bi “lidera” nestalo preko noći?
Odgovor je bolan, ali jasan: gotovo niko.
Jer današnja politika u BiH nije poziv, nije služenje, nije čast. To je najisplativiji biznis bez rizika. Kradeš – penzija. Lažeš – novi mandat. Uništavaš institucije – diplomatska fotelja. Dijeliš državu – status “faktora stabilnosti”.
A narod? Narod neka šuti, trpi, glasa i ide vani.
Najtragičnije je što se nesposobnost više ni ne skriva. Ona se normalizirala. Postala je standard. Dogovor se predstavlja kao izdaja, a svađa kao principijelnost. Ko pokuša spustiti loptu, naći zajednički interes i raditi za državu – proglašava se slabićem ili izdajnikom. A oni koji državu guraju u blokade, izolaciju i propast – nazivaju se “čvrstim”, “odlučnim”, “pravim”.
To nije politika. To je kolektivna otmica budućnosti.
I zato nije pitanje da li imamo pametne ljude – imamo ih više nego dovoljno. Pitanje je zašto nikada ne dolaze do izražaja, zašto ih sistem melje, gura u stranu i zamjenjuje lojalnim, ali praznim figurama. Odgovor je jednostavan: jer pametan, pošten i odgovoran čovjek ne odgovara sistemu bez kazne.
Sve dok politička funkcija ne bude nosila lični rizik, dok odgovornost ne bude stvarna, a ne deklarativna, dok zatvor ne bude realna opcija, a ne teorijska prijetnja – na vlasti ćemo imati iste tipove ljudi. Razlikovat će se imena, stranke i parole, ali suština će ostati ista: vlast bez odgovornosti i narod bez nade.
Možda je brutalno to reći, ali je iskreno: Bosnu i Hercegovinu danas ne ruše neprijatelji izvana koliko je razaraju sitne, nesposobne i pohlepne figure iznutra, koje su vlast shvatile kao lično pravo, a ne kao obavezu.
I dok god ih narod ne počne pitati šta riskiraš ako nas izdaš, oni će mirno nastaviti da izdaju – s osmijehom, u odijelima, pod zastavama i uz aplauz svojih stranačkih klanova.
