Rat na pragu Europe, dok kolektivni šef države vodi predizbornu kampanju – tako se može opisati stanje u Bosna i Hercegovina u trenutku eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Predsjedništvo BiH, predvođeno Denisom Bećirović, Željkom Cvijanović i Željkom Komšić, na vrhuncu krize, samoraspušteno je uvelo tzv. „rad od kuće“, dok su sjednice državnog vrha prepuštene političkim kalkulacijama.
Odsustvo konsenzusa omogućilo je Bećiroviću, zajedno sa ministrom vanjskih poslova Elmedin Konaković i bivšim diplomatom Zlatkom Lagumdžija, da operativno preuzmu vanjsku politiku. Javnost i pravna zajednica opravdano postavljaju pitanje u ime koga su ovi pojedinci osudili iranske napade na zemlje Zaljeva i proglasili Iransku revolucionarnu gardu terorističkom organizacijom.
Dok Željka Cvijanović šalje inicijative za sazivanje sjednica, Bećirović ih ignorira, a Komšić se drži po strani, šaljući neizravne poruke preko kandidata za nasljednika Slavenom Kovačeviću. Ova taktika, ističu kritičari, privatizira vanjsku politiku i vodi ka njenom instrumentalnom korištenju za političke interese pojedinaca.
Podjele oko Irana dodatno razotkrivaju nedosljednost bh. politike. Bećirović i dio diplomatskog kruga podržavaju zemlje poput UAE-a, Omana i Bahreina, koje su bile protiv Rezolucije o Srebrenici, dok Cvijanović euforično osuđuje Iran, iako je ta država 1999. stala na stranu Srbije protiv NATO udara. Elmedin Konaković podsjeća da je Iran tada kritizirao napade na Srbiju, što dodatno ističe kontradikcije bh. političara.
Iako se potezi Bećirovića, Konakovića i Lagumdžije na prvi pogled mogu činiti državotvornim, oni bez odluka Predsjedništva de facto degradiraju vanjsku politiku BiH i skrnave Ustav. Dok se Europa zabrinuto osvrće na eskalaciju sukoba, BiH predvodnici koriste vanjsku politiku kao sredstvo predizborne borbe, ostavljajući državu osakaćenom i ranjivom u međunarodnoj areni.
