U svijetu bliskoistočne politike, gdje se svaka izjava mjeri po tome koliko glasno možeš osuditi Izrael a da istovremeno ne ugroziš vlastiti opstanak, licemjerje nije mana – ono je najviša forma državničke umjetnosti. Dok se na televizijskim ekranima i širom Zaljeva još uvijek ori retorika o “arapskom bratstvu” i “palestinskoj borbi”, realnost na nebu iznad Dohe i Rijada priča sasvim drugačiju priču.
Priču o Boeing avionima, Elbit sistemima, JHMCS kacigama i tihim podugovorima koji vrijede stotine miliona dolara. Priču u kojoj “neprijatelj” postaje nevidljivi, ali neophodni partner u preživljavanju.
Katar i Saudijska Arabija nisu samo kupci oružja. Oni su postali sofisticirani potrošači izraelske odbrambene tehnologije, umotane u američki celofan kako bi se sačuvala dostojanstvena fasada. Tri aviona iz katarske kraljevske flote – dva Boeinga 747 i jedan Airbus A340-500 – opremljena su između 2020. i 2022. godine Elbitovim C-MUSIC protivraketnim sistemima. Taj sistem nije obična igračka za bogataše. On aktivno zasljepljuje infracrvene tražilice raketa zemlja-vazduh, pružajući zaštitu koja je danas neophodna svakom ozbiljnom regionalnom igraču koji se plaši iranskih proxy snaga ili dronova Hutija.
To nije slučajna nabavka. To je svjesna odluka da se preživi u okruženju gdje ideološka čistoća može koštati krunu.
Slično se dešava i sa borbenim avionima. Preko Boeinga, izraelske komponente završavaju u katarskim F-15QA i saudijskim F-15SA. JHMCS kacige za ciljanje, AN/AVS-9 naočale za noćno osmatranje, avionika, ventilacioni sistemi – sve to stiže posredstvom američkih ugovora, a iza scene rade izraelske firme. Samo za Saudijsku Arabiju se radi o stotinama kaciga vrijednih desetine miliona dolara. Katar je, navodno, posebno kupio 160 komada. Rat u Gazi i eskalacija sa Iranom samo su skinuli još jedan sloj farbe sa ove realnosti: zaljevske monarhije se ne oslanjaju samo na američki kišobran. One se oslanjaju na američko-izraelski tehnološki ekosistem.
A tu dolazimo do Benjamina Netanyahua – majstora političkog akrobatizma. Jednog dana Katar je “komplikovana zemlja” koju treba trpjeti zbog poslovnih interesa i talaca. Drugog dana je finansijer terorizma koji zaslužuje da mu se glavni grad stavi na nišan. Netanyahu je decenijama igrao ovu igru: javno oštar, privatno pragmatičan. Njegova vlada je istovremeno podržavala zakone koji Kataru lijepе etiketu sponzora terorizma, dok su izraelske kompanije preko trećih strana dobijale unosne podugovore. To nije nedosljednost. To je doktrina. Izrael prodaje tehnologiju onima koji je najviše trebaju i najviše mogu platiti, čak i kada ti kupci na međunarodnim forumima glasaju protiv njega.
Zaljevske države igraju istu igru, samo obrnuto. Saudijska Arabija odlaže normalizaciju, zahtijeva nemoguće ustupke po pitanju Palestine i glasno priča o arapskoj solidarnosti. Katar se predstavlja kao neutralni posrednik, domaćin Hamasa u Dohi, finansijer različitih frakcija, a istovremeno osigurava svoju kraljevsku flotu najsavremenijim izraelskim protivmjerama. Oba pristupa su racionalna sa stanovišta režimske sigurnosti. Oba su duboko cinična sa stanovišta javne retorike koju serviraju svojim narodima i muslimanskom svijetu.
Ovo nije nova pojava. Abrahamovi sporazumi su samo skinuli veo sa onoga što se već godinama dešavalo u sjeni. Obavještajna saradnja, cyber tehnologija, protivdronski sistemi – sve je to teklo tiho. Ono što se sada mijenja jeste kontekst. Iranski nuklearni program, jačanje osovine otpora, američko povlačenje iz regiona i rastuća kinesko-ruska konkurencija natjerali su zaljevske monarhije da ubrzaju pragmatizam. Sigurnost više nije pitanje ponosa, već egzistencije.
No, cijena ovog licemjerja je visoka – i ne mjeri se samo u dolarima. Ona se mjeri u eroziji kredibiliteta. Kada saudijski princ ili katarski emir sljedeći put ustane na nekoj međunarodnoj konferenciji da optuži Izrael za “okupaciju” i “genocid”, snimci njihovih aviona opremljenih izraelskom tehnologijom lebdeće u pozadini kao najubojitiji kontrargument. Njihovi građani, posebno mlađe generacije koje prate sve preko društvenih mreža, vide ovu dvoličnost. A u politici Bliskog istoka, kada elite izgube kredibilitet kod vlastitog stanovništva, nestabilnost nije daleko.
Istovremeno, ova dinamika otkriva duboku ironiju savremenog Bliskog istoka. Najglasniji kritičari Izraela često su oni koji najviše zavise od njegovih inovacija u odbrani. Države koje finansiraju antiizraelsku propagandu istovremeno kupuju sisteme koji štite njihove elite od prijetnji koje same djelimično stvaraju ili podržavaju. To je začarani krug u kojem ideologija služi za unutrašnju i regionalnu potrošnju, dok realpolitika diktira preživljavanje. Da li će ova tiha zavisnost dovesti do otvorene normalizacije? Vjerovatno ne u skorije vrijeme. Suviše je korisno održavati fasadu neprijateljstva prema Izraelu dok se privatno gradi strateška dubina.
Međutim, svaki novi iranski napad, svaka nova epizoda hutijevskih dronova ili hezbolahovih raketa, čini tu fasadu tanjom. Sigurnosni interesi na kraju uvijek pojedu ideološke parole. Bliski istok nije mjesto gdje se prijateljstva grade na principima. On je mjesto gdje se savezi grade na interesima, a interesi se danas najjasnije vide na radarskim ekranima i u ugovorima koji se potpisuju daleko od kamera. Zaljevske monarhije su to shvatile. Netanyahuova Izrael također.
Jedino što još uvijek glumi čuđenje i moralnu superiornost jesu zapadni komentatori i arapska ulica – oboje jednako daleko od stvarnih odluka koje oblikuju budućnost regiona.
U tom smislu, najveće licemjerje nije ni izraelsko ni zaljevsko. Najveće licemjerje je vjerovati da bilo ko od njih igra po pravilima koja javno propovijeda.
