Kada profesor ustavnog prava Siniša Karan govori o demokratiji, suverenitetu i vladavini prava, teško je izbjeći pitanje koliko se ti principi zaista poštuju u Republici Srpskoj, čiji je istaknuti funkcioner.
Naime, Karan gotovo kompletnu političku krizu u Bosni i Hercegovini svodi na djelovanje visokih predstavnika i međunarodne zajednice, predstavljajući ih kao ključni problem zemlje. Međutim, takva interpretacija prešućuje činjenicu da su domaći političari, uključujući i one iz Republike Srpske, gotovo tri decenije imali priliku da pokažu sposobnost dogovora, reformi i odgovornog upravljanja, ali su često birali političke sukobe umjesto kompromisa.
Posebno je zanimljivo da Karan govori o demokratiji i političkom legitimitetu, dok istovremeno zanemaruje činjenicu da je najveći broj intervencija međunarodne zajednice dolazio upravo nakon višemjesečnih ili višegodišnjih blokada domaćih institucija. Umjesto da objasni zašto političke elite nisu bile sposobne same rješavati ključna pitanja, odgovornost se gotovo isključivo prebacuje na OHR i strane aktere.
U njegovoj priči se stvara utisak da bi zatvaranje OHR-a automatski dovelo do stabilne i funkcionalne BiH. Međutim, iskustvo posljednjih godina pokazuje da političke krize nisu nastajale samo zbog odluka visokih predstavnika, već i zbog stalnih blokada institucija, osporavanja državnih organa, prijetnji secesijom i odbijanja provođenja odluka sudova. O tim pojavama Karan ne govori gotovo ništa, iako su upravo one među glavnim razlozima zbog kojih međunarodna zajednica i dalje smatra da BiH nije dostigla nivo političke stabilnosti potreban za potpuno ukidanje međunarodnog nadzora.
Još jedna slabost Karanove argumentacije jeste selektivno pozivanje na vladavinu prava. Dok kritikuje navodnu pravnu neutemeljenost odluka visokih predstavnika, istovremeno izostavlja činjenicu da su upravo vlasti Republike Srpske posljednjih godina više puta ulazile u sukob sa odlukama domaćih pravosudnih institucija, uključujući Ustavni sud BiH. Takav pristup ostavlja utisak da se princip vladavine prava podržava samo onda kada odgovara političkim ciljevima vlasti u Banjoj Luci.
Karan također potpuno ignoriše pitanja koja građane najviše zanimaju – rast cijena, odlazak mladih, korupciju, stanje u zdravstvu i obrazovanju te ekonomski razvoj. Umjesto konkretnih odgovora na svakodnevne probleme stanovništva, javnosti se ponovo nudi priča o visokim predstavnicima, međunarodnim zavjerama i navodnim napadima na Republiku Srpsku. Kritičari smatraju da upravo takve teme često služe kao politički alat za skretanje pažnje sa stvarnih problema i slabih rezultata vlasti.
Posebno je problematično što se u njegovoj priči politički protivnici i drugačiji pogledi predstavljaju kao zagovornici tutorstva i intervencionizma, dok se vlastita politička pozicija prikazuje kao jedini autentični branilac Dejtonskog sporazuma. Takva retorika dodatno produbljuje podjele u zemlji i otežava bilo kakav dijalog između političkih aktera.
Na kraju, iako Karan nastupa iz pozicije profesora ustavnog prava, njegov prilog više djeluje kao politički manifest nego kao nepristrasna pravna analiza. Umjesto uravnoteženog sagledavanja svih aspekata dejtonskog sistema i odgovornosti domaćih političkih elita, čitaocima se nudi jednostrana interpretacija u kojoj su za gotovo sve probleme Bosne i Hercegovine odgovorni međunarodni faktori, dok se odgovornost domaćih vlasti gotovo u potpunosti prešućuje.
