Ko želi kupiti Terminale Dretelj? Državna imovina ide na doboš: Terminali Dretelj na javnoj aukciji i pored zabrane raspolaganja

U pozadini milionskog posla oko strateških terminala u Čapljini – šutnja države i igre moći u Hercegovini

Javna aukcija zakazana za 22. august mogla bi predstavljati još jedan u nizu primjera kako se državna imovina u Bosni i Hercegovini prodaje mimo zakona, odluka Ustavnog suda i važećih zabrana. Na prodaju se, bez puno buke, nude Terminali Dretelj kod Čapljine – imovina koja, prema važećim odlukama, ne može biti predmet raspolaganja jer se vodi kao državna i podliježe zabrani prijenosa.

Uprkos činjenici da se radi o objektu koji je strateški povezan s energetskim sektorom – prije svega skladištenjem nafte, naftnih derivata i ukapljenog plina – ova nekretnina je oglašena za prodaju po početnoj cijeni od 15,5 miliona konvertibilnih maraka. Na prvi pogled, riječ je o redovnoj licitaciji, ali iza kulisa se dešava nešto mnogo opasnije – pokušaj legalizacije otimanja državne imovine.

Terminal u Dretelju ima kapacitet od čak 24 miliona litara, što predstavlja oko 10% ukupnih potreba Federacije BiH za skladištenjem energenata. Kompleks uključuje 12 podzemnih rezervoara i tehnološki je povezan s Lukom Ploče, što ga čini posebno važnim u kontekstu planova o energetskoj sigurnosti i potencijalnom uvozu ukapljenog plina (LNG).

Uprkos svemu tome, državne institucije – one koje bi trebale štititi interese BiH i njene imovine – do sada nisu poduzele konkretne mjere kako bi spriječile ovu prodaju. Zabrinjavajuće je da oni koji bi trebali čuvati imovinu države, mirno posmatraju kako se ona rasprodaje za sitniš i prepušta u ruke moćnicima i kompanijama s političkim zaleđem.

Posebno je problematično što se sve dešava u dijelu zemlje gdje su ovakvi procesi gotovo institucionalizirani – u Hercegovini i Republici Srpskoj – gdje lokalni moćnici već godinama sistematski rasparčavaju zemljišta, objekte i nekretnine koje pripadaju državi BiH.

Prema dostupnim informacijama, za Terminale Dretelj već neko vrijeme interes pokazuje jedna kompanija iz susjedne Hrvatske, ali u igri je i firma sa sjedištem u Hercegovini, iza koje stoji strani investitor poznat po bliskim vezama s vrhom HDZ-a. Kombinacija kapitala, političkih veza i nedostatka državnog nadzora stvorila je savršenu oluju za šutljivu i efikasnu pljačku državne imovine.

Ovo nije izolovan slučaj. Već godinama traje tiha privatizacija strateških resursa Bosne i Hercegovine – zemljišta, nekretnina, prirodnih bogatstava – često pod krinkom "racionalizacije", "ulaganja" ili "regionalnog razvoja". U stvarnosti, radi se o ogoljenom interesu pojedinaca i političkih grupacija koje preko noći zgrću bogatstvo na onome što pripada svim građanima ove zemlje.

Zabrana raspolaganja državnom imovinom, posebno bivšim vojnim objektima i infrastrukturom, jasno je definisana u više odluka Ustavnog suda BiH i visoko predstavnika. Sve dok ne bude donesen zakon na državnom nivou koji će urediti vlasništvo nad ovom imovinom, svaki pokušaj njenog prijenosa – bio to prodaja, poklon ili zamjena – je ništavan.

Međutim, kako stvari stoje, pravo i zakoni u BiH očigledno vrijede samo za sirotinju i politički nemoćne. Kada se radi o nafti, zemljištu, šumama ili terminalima – zakon postaje samo prepreka koju je potrebno zaobići uz pomoć „veza“, općinskih odluka, ili pak čistog ignorisanja institucija.

Umjesto da spriječe ovu sramotnu aukciju i pokrenu istrage o onima koji su je organizirali, domaće institucije većinom šute. Nadležni nivoi vlasti, uključujući entitetske agencije i državne tužioce, i dalje nisu reagovali, dok traje odbrojavanje do 22. augusta.

Pitanje koje se postavlja jeste: ko će stati na kraj rasprodaji državne imovine i hoće li iko – osim medija i građana – dignuti glas protiv sistemske pljačke onoga što pripada svima nama? Ili će Terminali Dretelj postati samo još jedan primjer kako se BiH komad po komad pretvara u privatno vlasništvo privilegovanih?

Vrijeme curi. I to ne samo za Dretelj, već za cijelu državu.