Zabilježen je tako rast predrasuda, ksenofobije i doživljaja prijetnje u posljednjih desetak godina, posebno prema ljudima arapskog i muslimanskog porijekla te tražiocima azila...
Odnos prema strancima u Hrvatskoj u novije doba poprima istinski zabrinjavajuće konture. Nije pritom riječ o prekograničnim turistima, naravno, nego o stranim radnicima i naročito o izbjeglicama. Oštrica antagonizma i ksenofobije, uz sve češće nasilje, usmjerena je pretežno na stranu radnu snagu. Nije tako samo zbog konkurentnosti na hrvatskom tržištu rada. Na sve češćim protestnim skupovima protiv njih, govori se da prijete i hrvatskoj kulturi i sigurnosti.
Nije od pomoći niti službeno utemeljena statistika o neznatnom broju kriminalnih slučajeva za koje su u Hrvatskoj krivi strani državljani. Sve to skupa u Hrvatskoj predstavlja generalno novu pojavu, jer ona nikad nije bila izrazita imigracijska destinacija.
Da sada, pak, svjedočimo osjetnom pomaku društvenog tona i institucionalnih praksi ka zatvaranju i sumnjičavosti, potvrđeno nam je i iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. To nevladino udruženje već više od dvije decenije ističe se radom na zaštiti prava izbjeglica, drugih migranata i općenito manjina.
Nije posrijedi spontana promjena, nego rezultat isprepletenih procesa: izostanka koherentnih politika integracije i suzbijanja rasizma i ksenofobije, normalizacije retorike koja ljude prikazuje kao prijetnju, općeg porasta nasilja i fašizacije našeg društva te šireg evropskog okvira koji migracije sve više tretira kroz prizmu zabrana, vraćanja i prisile, a ne zaštite i prava - je izjavila Sara Kekuš, programska voditeljica CMS-a, opisujući zatim jedno njihovo prošlogodišnje istraživanje o javnom mnijenju.
Zabilježen je tako rast predrasuda, ksenofobije i doživljaja prijetnje u posljednjih desetak godina, posebno prema ljudima arapskog i muslimanskog porijekla te tražiocima azila.
Sve je povezano s dugogodišnjom negativnom retorikom dijela politike i medija. Ti narativi prelijevaju se u svakodnevicu: smanjuju solidarnost i povećavaju izloženost diskriminaciji i nasilju.
Istodovremeno važno je naglasiti da značajan dio građana i dalje ne doživljava strance i manjine kao prijetnju - kaže Kekuš.
Od 2015. godine, kada je u javnosti bilo više empatije, a dio političkih aktera pokazivao barem minimalno razumijevanje, međutim, danas sve češće svjedočimo porukama stigmatizacije izbjeglica i azilanata, te širenju neutemeljenih strahova. Naša sagovornica iz CMS-a kaže da u takvom okruženju ne čudi kako se neprijateljstvo prelijeva i na migrantske radnike:
Sve češći verbalni i fizički napadi, kao i zločini iz mržnje, pokazuju koliko su nezaštićeni i koliko brzo retorika može prerasti u svakodnevno nasilje.
Ko je kriv za netrpeljivost prema strancima, posebno prema Arapima i muslimanima u Hrvatskoj?
Položaj izbjeglica dodatno pogoršava njihova nevidljivost: dok su migrantski radnici postali vidljiviji u javnom prostoru, a time i meta, ljudi koji traže zaštitu često nestaju iz fokusa javnosti, a sistem ih tretira kao problem umjesto da im osigura pristup pravima, podršci i integraciji.
Programska voditeljica CMS-a sugeriše da bismo i puku zabrinutost trebali preusmjeriti na stvarne uzroke nesigurnosti: rastuće ekonomske nejednakosti, nesigurne uvjete života, urušavanje javnih ssistema i društvenu fragmentaciju.
Na temu političkog diskursa i njegovih posljedica u ovom kontekstu porazgovarali s Vedranom Baričević, politologinjom sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka. Ona napominje da tu spadaju političke stranke, kao i mediji te njihova odgovornost.
Ali i odgovornost svih koji učestvuju u produkciji narativa, informacija ili znanja. Mediji nerijetko prate narative koje nameće politika te daju okvir i vidljivost temama i narativima - izjavila je Baričević, kojoj je važno bilo istaknuti i osobno iskustvo u saradnji s medijima.
Zatim su tu i netačna ili neprecizna tumačenja u javnom prostoru, medijima, društvenim mrežama...
Sada imate aktere koji se pozivaju na neke trendove u javnom mnijenju ili na neka događanja, npr. Thompsonov koncert na Hipodromu kao odraz volje većine.
Po njima, logika koja je slijedi je da se to ima uzeti kao norma koja diktira javne politike i cjelokupni društveno-politički okvir te se oni koji su navodno u manjini imaju tome prilagoditi - riječi su ove istraživačice migracija i sigurnosti koja podsjeća i na to da država mora zaštiti sigurnost i slobodu svake osobe.
Uz to, ona ističe da je sve to pokazalo i koliko je hitno da se te vrijednosti počnu sistemno njegovati kroz diskurs s najviših nivoa.
I onda kroz sve prateće institucije, obrazovanje, kulturu, itd. Ne možemo imati tolerantno i sigurno društvo dok se s najvišeg nivoa te vrijednosti sistemski se ne promoviraju. Baš kao što se to činilo kad je, recimo, Hrvatska 2022. godine srdačno primila osobe koje dolaze u kontekstu ruske invazije - mišljenja je Baričević.
Prema njoj, to je primjer kako država može stvoriti sjajan okvir za primitak novih članova društva i senzibilizirati javnost.
