Bosna i Hercegovina je ponovo završila na sivoj listi globalnog tijela za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma (FATF), čime je označena kao jurisdikcija pod pojačanim međunarodnim nadzorom. Odluka donesena u junu 2026. godine predstavlja ozbiljan udarac za kredibilitet države, njen finansijski sektor i investicijski imidž.
Iako se posljednjih dana mnogo govori o posljedicama, suštinsko pitanje nije šta će se sada dogoditi, nego kako je Bosna i Hercegovina dozvolila da do ovoga uopće dođe.
Posebno zabrinjava činjenica da se ne radi o iznenadnoj odluci međunarodnih institucija. Naprotiv, upozorenja su stizala godinama. Nadležni su znali šta treba uraditi, koje zakone usvojiti i koje reforme provesti. Problem nije bio nedostatak informacija, već nedostatak političke volje.
Ovo nije prvi put
Bosna i Hercegovina je već jednom bila na sivoj listi FATF-a, u periodu od 2015. do 2018. godine. Tada je zemlja uspjela izaći iz režima pojačanog nadzora nakon što su provedene određene reforme i usvojeni ključni zakoni.
Međutim, umjesto da iskustvo iz tog perioda posluži kao upozorenje i lekcija, institucije su dozvolile da se isti problemi ponove.
Međunarodni partneri već tokom 2024. godine ukazivali su na ozbiljne nedostatke u sistemu sprečavanja pranja novca i finansiranja terorizma. Tokom 2025. godine BiH je ušla u poseban režim praćenja, što je bio posljednji signal da se hitno mora djelovati.
Poruka je bila jasna: bez zakonodavnih reformi i jačanja institucija slijedi povratak na sivu listu.
Nadležni su imali dovoljno vremena da reaguju.
Nisu.
Dva zakona koja su postala simbol nefunkcionalnosti
U središtu cijelog problema nalaze se zakonska rješenja koja nisu usvojena na vrijeme. Riječ je o propisima koji se odnose na efikasniju borbu protiv finansiranja terorizma, pranja novca i oduzimanja nezakonito stečene imovine.
Takvi zakoni nisu puka formalnost koju zahtijevaju međunarodne organizacije. Oni predstavljaju osnovni alat države u borbi protiv organizovanog kriminala, korupcije i finansijskih malverzacija.
Bez njih sistem ostaje nepotpun, a međunarodne institucije zaključuju da država nema dovoljne mehanizme za sprečavanje zloupotreba.
Upravo zbog toga argument da su zakoni „zaglavljeni u procedurama“ ne može biti opravdanje. Zakoni ne stoje sami od sebe. Njih neko predlaže, usaglašava, šalje u proceduru i brani pred parlamentom.
Ako nisu usvojeni, to znači da je sistem zakazao na više nivoa.
Gdje je odgovornost?
Kada se govori o političkoj odgovornosti, teško je izbjeći činjenicu da se najveći dio odgovornosti nalazi na državnom nivou.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine trebalo je koordinirati aktivnosti svih nadležnih institucija i osigurati da zakoni budu usvojeni u rokovima koje su zahtijevale međunarodne obaveze države.
To se nije dogodilo.
Resorna ministarstva nisu završila svoj dio posla u potrebnoj dinamici, dok parlamentarna većina nije pokazala spremnost da pitanje tretira kao prioritet.
Istovremeno, politički sukobi, blokade i međusobna prebacivanja odgovornosti postali su važniji od međunarodnih obaveza države.
Uobičajeno opravdanje da je Bosna i Hercegovina složena država sa podijeljenim nadležnostima djelimično jeste tačno. Međutim, FATF ne procjenjuje političke izgovore nego rezultate.
A rezultat je da potrebni standardi nisu ispunjeni.
Sistem u kojem niko nije kriv
Možda najveći problem nije sama siva lista, nego način na koji funkcioniše politički sistem.
Kada dođe do problema, institucije uglavnom pronalaze nekoga drugog ko je navodno odgovoran.
Državni nivo tvrdi da su pojedini segmenti u nadležnosti entiteta.
Entitetske vlasti odgovaraju da država kasni sa svojim obavezama.
Parlament krivicu prebacuje na izvršnu vlast.
Izvršna vlast govori o komplikovanim procedurama.
Na kraju procesa svi imaju objašnjenje, ali niko nema odgovornost.
Takav model funkcionisanja možda najbolje objašnjava zašto je BiH, uprkos godinama upozorenja, ponovo završila u istoj situaciji.
Šta građani i privreda mogu očekivati?
Ulazak na sivu listu ne znači trenutnu ekonomsku katastrofu. Bankarski sistem neće stati preko noći, niti će strane investicije potpuno nestati.
Međutim, posljedice će se postepeno osjećati.
Međunarodne finansijske institucije i banke primjenjivat će dodatne kontrole prema transakcijama koje dolaze iz Bosne i Hercegovine. To može značiti sporije međunarodne transfere, veće troškove poslovanja i dodatne administrativne procedure za kompanije.
Strani investitori će ulaganja posmatrati s većom dozom opreza, dok će domaće firme koje posluju na međunarodnom tržištu snositi dodatne troškove dokazivanja usklađenosti sa propisima.
Drugim riječima, cijenu političkog nerada neće platiti političari nego privreda i građani.
Pouka koja očigledno nije naučena
Najveća ironija cijelog slučaja jeste činjenica da Bosna i Hercegovina nije suočena sa nepoznatim problemom.
Nije riječ o novoj krizi, neočekivanom međunarodnom zahtjevu ili iznenadnoj promjeni pravila.
Institucije su godinama unaprijed znale šta treba uraditi. Postojali su rokovi, preporuke i jasni zahtjevi međunarodnih organizacija.
Zato je teško govoriti o grešci.
Prije bi se moglo govoriti o svjesnom ignorisanju problema.
Dok se ne uspostavi sistem u kojem će neko snositi političku odgovornost za propuštene obaveze, Bosna i Hercegovina rizikuje da iz jedne međunarodne opomene prelazi u drugu.
Siva lista FATF-a zato nije samo finansijsko pitanje. Ona je pokazatelj stanja države u kojoj se godinama zna šta treba uraditi, ali se odgovornost za neurađeno uvijek uspješno izgubi između institucija.
